Prijeti li i Rusiji "spontana" revolucija ili cak i gradjanski rat

    Vec dugo je u medijima prisutna prica o trima clanicama ruskog feministickog punk-rock benda "Pussy Riot" koje su u crkvi Hrista Spasitelja na svoj nacin "izmolile" svoju politicku molitvu pod nazivom "Sveta Marijo, Djevice, otjeraj Putina".
    Imena tri uhapsene feministkinje i clanice feministickog  benda Pussy Riot su: Nadezda Tolokonikova , Marija Aljehina i Jekaterina Samucevic.

     Sam bend Pussy Riot broji mnogo vise vise od tri clana ali ostatak niti je uhapsen niti osudjen na zatvor niti se um medijima govori o njihovom hapsenju.
    O clanovima benda se vise govori kao o "AKTIVISTIMA" nego kao muzicarima sto ima svoju tezinu u tezi koju namjeravam da iznesem i objasnim.

Clanovi pank-rock grupe Pussy Riot organizovali su nekoliko prosvjeda prije performansa u crkvi Hrista Spasitelja u Februaru ove godine zbog kojeg su tri njegove clanice sudjene i osudjene na po 2 godine zatvora. Evo, grupe na prosvjedu na tzv Lobnoye Mestu u Crvenom trgu u Moskvi, 20 Januara 2012. Osam aktivista, koji su kasnije policija privela, organizovali su performanse na prosvjedu protiv politike premijera Vladimira Putina.

Clanovi Pussy Riot koji su poslije hapsenja tri clanice ostali na slobodi cekaju razgovor s novinarima Reutersa u Moskvi, 13. Augusta 2012

    Prije svega procitajte tekst pjesme i pogledajte performans u crkvi Hrista Spasitelja (ako ga jos uvijek niste vidjeli)
   
"St. Maria, Virgin, Drive away Putin"                 "Sveta Marijo, Djevice, otjeraj Putina"
                                       

(Chorus)                                                            (Refren)
St. Maria, Virgin, Drive away Putin                    Sveta Marijo, Djevice, Otjeraj Putina
Drive away! Drive away Putin!                          Otjeraj! Otjeraj Putina!
(end chorus)                                                      (kraj refrena)

Black robe, golden epaulettes                            Crni ogrtač, zlatne epolete
All parishioners are crawling and bowing           Svi parosani puzu i klanjaju se
The ghost of freedom is in heaven                      Duh slobode je u raju
Gay pride sent to Siberia in chains                     "Gej Parada" je poslana u Sibir u lancima

The head of the KGB is their chief saint             Šef KGB je njihov glavni svetac
Leads protesters to prison under escort             Vodi prosvjednike u zatvor pod pratnjom
In order not to offend the Holy                             Kako se ne bi uvrijedio Sveti
Women have to give birth and to love                Posao zena je da radjaju i vole

Holy shit, shit, Lord's shit!                                 Sveto sranje, sranje, sranje Gospodarevo sranje!
Holy shit, shit, Lord's shit!                                 Sveto sranje, sranje, sranje Gospodarevo sranje!

(Chorus)                                                            (Refren)
St. Maria, Virgin, become a feminist                  Sveta Marijo, Djevice, je postala feministkinja
Become a feminist, Become a feminist            Postanite feministkinja, Postanite feministkinja
(end chorus)                                                      (kraj refrena)

Church praises the rotten dictators                    Crkva veliča pokvarene diktatore
The cross-bearer procession of black               Procesija nositelja krsta u crnim
limousines                                                          limuzinama
In school you are going to meet with a              U školu idete da sretnete
teacher-preacher                                               učitelja-svestenika
Go to class - bring him money!                         Idi na cas - donesi mu novac!

Patriarch Gundyaev believes in Putin               Patrijarh Gundyaev vjeruje u Putina          
Bitch, you better believed in God                      Kucko, bolje da vjerujes u Boga
Belt of the Virgin is no substitute for                 Pojas Djevice nije zamjena za
mass-meetings                                                 masovne skupove

In protest of our Ever-Virgin Mary!                    U znak protesta protiv naše Vjecno-Djevice Marije!

(Chorus)                                                           (Refren)
St. Maria, Virgin, Drive away Putin                   Sveta Marijo, Djevice, Otjeraj Putina
Drive away! Drive away Putin!                         Otjeraj! Otjeraj Putina!
(end chorus)                                                     (kraj refrena)

    I poslije toliko vremena i toliko teorija ni jedan medij se nije usudio da dogadjaj sagleda u svjetlu geo-politickih desavanja sirom svijeta tokom zadnjih par godina.

    Prije svega, farsu od sudjenja mladim feministkinjama treba nazvati pravim imenom a koje nema veze sa religijom a to je

POKUSAJ POLITICKE DESTABILIZACIJE RUSKE DRZAVE

    Optuznica koja se temelji na religijskom konceptu je izabrana kako se ne bi priznalo da se vece zlo od vrijedjanja religijskih osjecanja pravoslavnih vjernika u Rusiji nadvilo nad Rusijom. Mnogo je lakse slagati narodu da je ugrozena crkva nego da je ugrozen rezim u Rusiji, sto je prava istina koja se krije i od strane onih koji pokusavaju da politicki destabilizuju Rusiju (zapadne a prije svega Americke obavjestajne strukture) kao i od strane Ruskih vlasti koje su na udaru istih i ocito ne znaju kako da se nose sa novom vrstom skrivenog ratovanja protiv njih.
    Da bi se javnosti nametnuo lazni scenario Ruska crkva je pristala da odigra svoju ulogu u zataskavanju i izvrtanju stvari pa bas kao i za vrijeme srednjovijekovnog mracnog doba Inkvizicije, djevojke su prvo drzane zatocene cak 5 mjeseci u pritvoru prije nego sto im je sudjeno po optuznici koja se ne moze nikako drugacije nazvati nego APSURDNOM.
    Stavljati na teret pravoslavnim djevojkama "religijsku mrznju" je toliki nonsens da se covjek upita da li je moguce da ga jos uvijek niko nije vidio i naglasio. Citajuci tekst pjesme tesko je a mozda i nemoguce odlulciti se za izjavu da sadrzi mrznju prema religiji. Ocita i jedina meta pjesme je bas aktuelni ruski predsjednik Vladimir  Putinu i ostali u "crnim mercedesima" koji zajedno predstavlja trenutni Ruski rezim. Crkva kroz njene poglavare je tek kritikovana zbog podrske Putinu a kritika i mrznja nisu uopste ni srodni pojmovi a kamoli isti.
    Pjesma doduse koristi religijske termine ali je poruka cisto politicka.
    Namece se neizbjezno pitanje ZASTO je taj performans izveden bas u vjerskom objektu?
    Pa u danasnje vrijeme, vrijeme ocite ekspanzije i afirmacije religije sirom svijeta to je bio najbolji nacin da se skrene paznja na sebe i dobije na publicitetu a onaj ko se krije iz cjelokupnih aktivnosti grupe Pussy Riots i pokreta "VOJNA", ciji su dio i clanovi grupe, to vrlo znaju.
    Najsigurniji nacin da se izazive nered i pometnja u danasnje vrijeme je da se iritiraju religijski "velikodostojnici" a to se itekako dokazalo u scenariju rasturanja SFRJ i posebno u ratu u BiH koji je bio direktna posljedica toga.
    U najgorem slucaju, ali NAJGOREM slucaju, optuzba protiv clanica grupe u ovom slucaju bi mogla biti za vrijedjanje necijih vjerskih osjecanja i huliganstvo, sto u stvari i nije krivicno djelo nego puno blazi PRESTUP koji uopste ne podlijeze krivicnom zakonu niti strogim kaznama koje su propisane istim. Ali, ako se stvar pogleda sa malo slobodnije tacke gledista religijskog, vjerskog, politickog, drustvenog i bilo kojeg drugog, vidi se da u principu one nisu pocinile nista cemu bi se posebno na zapadu morala pridavati tolika medijska paznja pa ni sto bi trebalo izazvati toliki bijes kako u teistickim krugovima u Rusiji tako ni u ruskim politickim krugovima.
    Zasto bi se Putin brinuo zbog nekakvih feministickih disidentica i njihove pjesme iako je izvedena na provokativnoj lokaciji osim ako ne sumnja ili vec ZNA da se nesto vece i opasnije krije iz svega sto se vidi na povrsini.
    Nije li zacudjujuce kako su se odjednom na istoj strani nasle Ruska crkva i Putin, covjek koji je dobar dio svog zivota bio ostri zupcanik u Komunistickoj SSSR a kasnije Rusiji, koja je ne samo bila Ateisticka nego je Crkv trpila dobrane represije pod komunistickom vlascu?
   Jedini logican odgovor je da su i drzava i crkva svjesni opasnosti situacije u koj se nasla Rusija i odlucile da se udruze pred vec vijekovnim neprijateljem Ruske drzave (tokom nekih 50-ak godina SSSR).
   Jedan od zakljucaka koji se moze izvuci iz ovoga je da je INOVATIVNOST zapadnjackih obavjestajnih sluzbi otisla toliko dalje i da su za kreiranje politickih kriza u zemljama koje im se ne klanjaju dovoljno duboko pocele koristiti i religijske sablone kombinovane sa ljudskim pravima, pravima feministkinja i gej populacije.
    Do sada smo navikli da se neka zemlja politicki destabilizuje na druge nacine ali ovo je bas nesto novo.
    Jesu li zapadnjacki rasturaci drzava i njihovih ekonomija naucili skolu iz SFRJ a posebno BiH gdje su religijske razlike bile glavni pokretacki motor svih podjela, sukoba, mrznje, svih zala i stradanja?
   Izgleda da su zapadne obavjestajne sluzbe shvatile da je vaznost ruske crkve porasla medju narodom kojem je zbog neopisivog siromastva i cistog beznadja ostalo jos da se uzdaju u cuda koja im crkva tako olako nudi u zamjenu za poslusnost i poniznost.
    Putin, kao stari obavjestajac, vec odavno je shvatio da posto ruska armija vise nije ono sto je bila a policijske snage su daleko od dostatnog za vladanje nezadovoljnim masama od Vodke domace izrade pijanih i ocajnih rusa, najucinkovitija pomoc u manipulisanju i vladanju ruskim narodom dolazi od ruske crkve. Partnerstvo medju njma je odavno na snazi na obostranu korist - posebno materijalnu.
    Zapadni "prijatelji" su u svojim analizama odavno shvatili da ako zele da destabilizuju Rusiju onda moraju da destabilizuju Putina. Direktni napadi na njega su naravno odmah iskljuceni i pristupilo se oprobanoj tehnici destabilizovanja zemlje preko raznoraznih "aktivista" i nevladinih organizacija koje se bore za ljudska prava i jos mnoga prava  kao pravo gej populacije da svojom seksualnom opredijeljoscu mase ostatku normalnog svijeta pred nosem i da u tim provokacijama zdravog razuma budu zasticeni policijskim kordonima i podrskom zapadnih medija.
    Napad na najjaceg saveznika je cesto djelotvorniji nego napad na primarnu metu i zapadne obavjestajne sluzbe su se odlucile da "udare" po ruskoj crkvi sa spremnim scenarijem podrske "aktivistima" i "borcima za ljudske i drustvene slobode" poslije onoga sto su znali da ce uslijediti - hapsenja i sudjenja istima.

    Sve cesce se kao idejni vodja grupe Pussy Riot pominje kontraverzna Nadezda Tolokonikova zvana jos i  Nastja Tolokno (Настя Толокно).

    Nadezda Tolokonikova / Nastja Tolokno

    Sta u stvari znate o doticnoj feministkinji i seksistici osim da se sa kapuljacom "fantomkom" na glavi bacakala i pjevala po crkvi Hrista Spasitelja?
    Vjerovatno niste znali sledece:

    Nadezda Tolokonikova je od prije poznata ruskoj javnosti (bar onome dijelu kojem je pristupacan intrnet i voli da gleda provokativne performanse raznih vrsta), kao i sigurnosnim sluzbama, kao aktivista pokreta interesantnog naziva:  "VOJNA" (u prevodu RAT) i kao zena koja se ne libi da se u ime ljudskih "sloboda i prava" pokaze u bilo kakvom svjetlu.
    Znate li da je kao pripadnica pokreta "VOJNA" ucestvovala je u jednom od njegovih akcija promocije pornografije za koju su neki web portali objavili pod nazivom: "Užasna orgija u Muzeju Biologije" a koji se desio 29. februara 2008.
    Pogledajte neke od slika koje su tada naporavljene a na kojima je Nastja Tolokno koja pred ostalim clanovima grupe "VOJNA" koji drze razmotan transparent na kojem pise "Ебись за наследника медвежонка"  (Jebite se za nasljednika) sto je naziv jedne ruske porno web stranice, ima seksualni odnos sa svojim muzem Petrom Verzilovim u visokom stepenu trudnoce, ili kako neki tvrde "nekoliko dana pred porod".

  Slike preuzete sa:  http://plucer.livejournal.com/55710.html

     Poslije ovoga vam clanice benda Pussy Riot bas i ne izgledaju takva nevinasca, tako jadne zrtve sistema kao sto ih zapadna propaganda kroz apsolutno sve zapadne medije prikazuje?

    Znajuci ovo biti ce vam lakse sagledati o kakvim osobama se radi kako u grupi "VOJNA" tako i u bendu "Pussy Riot" koje je dio istog pokreta.
    Jadnice koje zapadni mediji toliko sazalijevaju i sa kojima je siroka javnost navedena, da ne kazem navucena, da saosjeca su grupa ljaudi raznih starosnih dobi i niskih moralnih standarda koji su bas zbog toga odabrani od strane zapadnih obavjestajnih sluzbi da kroz zalaganja za "ljudska prava" i podrsku feministickim pokretima, gej populaciji, zastiti prirode, ... destabilizuju i po potrebi uvuku u unutarnje sukobe pa i gradjanske ratove "nedemokratske" zemlje koje su toliko bezobrazne da ne zele da zapadnim kapitalistickim ekonomskim predatorima podrede i predaju svoje privrede i prirodne resurse.


    Sada pogledajte sledecu fotografiju i pokusajte da na njoj prepoznate nesto sto se ponavljalo kroz raznorazne "spontane revolucije" od Srbije sve do "Arapskog proljeca" pa i dalje.

   
    I?
    Ista poznato?
    Uporedite sliku sa sledecom pa ponovo razmislite:

Jasnije?

    Nemojte mi reci da niste culi za "OTPOR" ...
    OTPOR je omladinski pokret koji je nastao u Srbiji i koji je revolucinarnim metodama uz finansiranje iz inostranstva (zapada a prije svih SAD) vodio borbu za svrgavanje srbijanskog predsjednika Slobodana Milosevica 2000 godine. Pokret je formiran 1998 godine kao odgovor na nove zakone o univerzitetima i medijima a imao je svoje aktiviste samo na beogradskom univerzitetu. Poslije NATO bombardovanja pokret je krenuo u kampanju za svrgavanja Slobodana Milosevica i u tom periodu je uhapseno oko 2000 njegovih aktivista. Tokom predsjednicke kampanje 2000 godine pokret je otpoceo svoju kampanju pod nazivom "Gotov je" koja je bila kljucni faktor pada Miloseviceve vlade.
    Na vrhuncu svoje djelatnosti pokret OTPOR je brojao oko 70.000 aktivista.

    Poslije nevjerovatno uspjesne "spontane revolucije" ili kako se to u to vrijem rado zvalo "desavanja naroda",  u Srbiji organizacione sposobnosti OTPOR-a u stvaranju preduslova za odpocinjanja "spontanih revolucija" su se ponovo iskoristene kroz sve zemlje kroz koje je protutnjalo "Arapsko Proljece".

    Pokret se pojavio i u zemljama kao recimo Venecuela:

    No, ovo je prica o Pussy Riot. grupi VOJNA, Rusiji, religiji i Putinu a OTPOR ... pa dosao je OTPOR i u Rusiju.

OTPOR je vec odavno POSLAN I DJELUJE u Rusiji

    OTPOR je prerastao pokret iz Srbije i postao BREND kojim se destabilizuju prilike u zemljama i ruse rezimi, diktatori i neposlusni. U pocetku su aktivisti bili ti koji su stupali uliocama Beograda i Srbije a danas su postali ljudi iz sjenke, oni koji organizuju i sinhronizuju aktivnosti pokreta u zemljama sa "nerazvijenom demokratijom" a drugi u ime njih i njihovih poslodavaca stupaju ulicama tih zemalja. Zavisno od zemlje u kojoj djeluje OTPOR kao MODEL nazivaju raznim imenima kako bi barem malo zavarali trag.
    Svi ozbiljni politicki analiticari su pokret OTPOR svrstali u placeniske pokrete koje CIA i druge zapadne obavjestajne sluzbe koriste za pokretanja revolucija u "nedemokratskim" zemljama, mijenjanje rezima u zemljama ekonomskim metama medjunarodnih korporacija, a kao finansijeri pokreta se pominju:

• NDI - National Democratic Institute  iz Washingtona pod predsjedanjem Madeleine Albright,
• NED - National Endowment for Democracy  takodje iz Washingtona,
• IRI - Internatioanl Republican Institute  iz Washingtona,
• FH - Freedom House  iz Washingtona

    Odprilike trecina finansija dolazi od vlade SAD i privatnih institucija kao:

• OSI - Open Society Institute Dzordza Sorosa,
•  OSIIRF - Open Society Institute International Renaissance Foundation Dzordza Sorosa,
•  CPD - Committee on the Present Danger 
• USAID - United States Agency for International Development 
• i drugi 

     Zbog finansijera iz SDA medju kojima je na prvom mjestu Madlaine Allbright i njen Nacionalni Institut Demokratije, pojavio se i sledeca  "plakat" koji iznosi jasne asocijacije medju rezimima, politikama i nacinima djelovanja:

    Jedan od osnivaca pokreta je i Ivan Marovic, blizak saradnik Srdje Popovica koji je i zvanicno prvi covjek OTPOR-a.

 Srdja Popovic, jedan od osnivaca "Otpora", nasao se na listi 100 "Globalnih mislilaca" magazina "Forin polisi", zbog angazovanja u "Arapskom proljecu".

Obratite paznju na "recept" Ivana Marovica za destabilizovanje drzave u promotivnom spotu OTPOR-a:

  
    Dakle recept je sledeci:

1. Načinite politiku da bude seksi
2. Učinite da represija radi u vašu korist
3. Neka "ludost" postane norma

    Mozete li ista od ovoga povezati sa nacinom kako su se "promovisale" Pussy Riot? 
    Pa naravno da mozete. Ne samo ponesto nego sve od navedenog.

    Odvojite malo svog vremena i pogledajte dokumentarni film o OTPOR-u pod nazivom "The Revolution Business" i onda ce vam cijela situacija oko "spontanih revolucija" u zadnjih 10-ak i vise godina biti jasnija a i lakse cete sebi odgovoriti na pitanje koje je postavljeno u naslovu posta na ovom blogu koje glasi: 
Prijeti li Rusiji "spontana" revolucija ili gradjanski rat ?

1 Dio dokumentarnog filma "The Revolution Bisiness"

2 Dio dokumentarnog filma "The Revolution Bisiness"

    Pomenima da je poslednja vijest u medijima koja se tice clanova grupe Pussy Riot to da su dvoje od njih koji su izbjegli hapsenje pobjegli iz zemlje (svojim poslodavcima i zastitnicima).
    Za kraj poslusajte novu pjesmu Pussy Riot nazivom: "Putin pali vatre" koja jasno sugerise u kojem pravcu bi se stvari mogle odvijati u majcici Rusiji.
    Stihovi kao:

• "Putin pali vatre revolucije"
• "...zemlja ce se oprostiti od rezima"
• "...Putin ce reci zbogom poput ovce" 

     jasno upucuju na to kako ce se odvijati stvari u Rusiji ista ce se desiti sa rezimom Vladimira Putina podrzanog od strane Pravoslavne Crkve.

 

"Putin Lights Up the Fires"                                                             "Putin je pali vatre"

This state may be stronger than time in jail. / Ova drzava moze biti jaca nego vrijeme u zatvoru.
The more arrests, the happier it is.  /  Sto vise hapsenja, sretnija je.
Every arrest is carried out with love for the sexist  /  Svako hapsenje se provodi s ljubavlju za seksiste
Who botoxed his cheeks and pumped his chest and abs / Onih koji su botoxovali obraze i napumpali prsa i                                                                                            trbušne misice.
But you can't nail us in the coffin.  /  Ali ne mozete nas zakovati u mrtvacke sanduke.
Throw off the yoke of former KGB!  /  Zbacite jaram bivseg KGB-ovca!
Putin is lighting the fires of revolution  /  Putin pali vatre revolucije
He's bored and scared of sharing silence with the people  /  Njemu je dosadno i prestrasen                                                                                                je dijeljenja sutnje s ljudima
With every execution: the stench of rotten ash  /  Sa svakom egzekucijom: smrad trulog pepela
With every long sentence: a wet dream  /  Sa svakom dugom recenicom: mokrenje u krevet
The country is going, the country is going  /  Zemlja ide, zemlja ide
into the streets boldly  /  u ulice hrabro
The country is going, the country is going  /  Zemlja ide, zemlja ce se
 to bid farewell to the regime  /   oprostiti od rezima
The country is going, the country is going, /  Zemlja ide, zemlja ide,
like a feminist wedge  /  kao feministicki klin
And Putin is going, Putin is going to say goodbye /  I Putin ide, Putin ce reci zbogom 
like a sheep  /  poput ovce
Arrest the whole city for May 6th  /  Uhapsite cijeli grad 6. Maja
Seven years isn't enough, give us 18!  /  Sedam godina nije dovoljno, dajte nam 18!
Forbid us to scream, walk and curse!  /  Zabranite nam da vristimo, krocimo i psujemo
Go and marry Father Lukashenko /  Idi i udaj se za Oca Lukasenka


    Pa, sta mislite? Prijeti li Rusiji "spontana" revolucija ili cak gradjanski rat (VOJNA)???

Jedemo li TRULO MESO koje dolazi iz EU samo prepakovana u domaca pakovanja?

    Ne jednom cudili ste se sto u nekim trznim centrima u BiH, svim inace poznatim po niskim cijenama svega pa i mesa i mesnih preradjevina, nekada mozete kupiti smrznutu meso koje je za vise od pola jeftinije od onog svjezeg koje kupujete u mesarama.
    Tajna koja se krije od vas je da je to meso koje je desetinama godina stajalo smrznuto u zemljama EU i dio kojega je cak poceo i truliti, tretirano za ljude otrovnim gasom UGLJEN-MONOKSIDOM. Taj "tretman" daje starom i trulom mesu izgled svjezeg za sledecih par sedmica - taman dok se tako jeftino ne proda i ne pojedu ga "divljaci sa Balkana".
    Bolje da ga neko pojede po bagatelnim cijenama nego da se baci.
    Zbog rigiroznih kontrola i KAZNI u EU oni koji ga posjeduju i ne pomisljaju da ga tamo prodaju.
    Za to imaju zemlje koje nemaju gotovo nikakvu kontrolu proizvoda koji se prodaju na policam i u friziderima trznih centara koji i ono malo kontrola veoma lako izbjegavaju PODMICUJUCI lokalne politicare i inspektore.
    Zemlje koje VAPE za pridruzivanjem EU.
    Zemlje kao BiH, Srbija, Crna Gora, ...

    Pogledajte na slici ispod ova dva komada mesa. To je u stvari isti komad mesa prije i poslije "tretmana".

    Mnogi ljubitelji mesa sirom svijeta ni ne slute da je vise od 70% mesa govedine i piletine u SAD-u, Kanadi i mnogim drugim zemljama sirom svijeta tretirano otrovnim ugljen-monoksidom.
    Cak i meso koje je doslovno TRULO moze nakon tretmana s ugljen-monoksidom izgledati svjeze i takav izgled moze zadrzati nekoliko sedmica. Mesna industrija nastavlja s ubacivanja ovog otrovnog plina u meso i vecinu drugih mesnih proizvoda koje ljudi svakodnevno koriste u velikim kolicinama.
    Pitanje koje se postavlja je: kako se ljudi ne otruju od ovako hemijski tretiranog mesa koje se prodaje porodicama sirom svijeta?
Ugljen-monoksid ili CO, je plin bez ukusa, mirisa i boje, njegov molekul se sastoji od atoma ugljika i atoma kisika, i razlikuje se od javnosti puno poznatijeg ugljen-dioksida, Co2, kojeg mi izdisemo.
Kada ljudi udahnu velike kolicine ugljen-monoksida, ovaj plin se spoji s crvenim krvnim zrncima umjesto kisika i dolazi do trovanja. Obicno se zbog trovanja ljudi onesvijeste, no ako se udahne velika kolicina ovog plina dolazi do smrti, cak i oni ljudi koji prežive trovanje ugljen-monoskidom pate od dugotrajnih neuroloskih problema.

Svjeze meso – ni blizu, samo je “nasminkano” otrovnim ugljen-monoksidom!

    Kanadski odbor za mesne proizvodjace preporucuje da unutrasnja temperatura mesa za ljudsku upotrebu ne predje temperaturu od -15,5 stupnjeva Celzijeve ljestvice u procesu cuvanja. Takve stvari su regulirali i drugi internacionalni proizvodjaci mesa. Cak i sasvim malo povecanje temperature od samo dva stupnja bi smanjilo vremenski period cuvanja mesa u hladnjacima za pola.
    Pa ipak odrzavanje mesa na ovim temperaturama je vrlo zahtjevno za prodavaonice i mesnice. Povrsinska temperatura mesa je obicno puno visa od one u unutrasnjosti mesa stavljenog u frizider, cesto je vanjska temperatura veca i za 10 stupnjeva Celzijuseve ljestvice.
    Meso tako jako brzo propada i truli, tako da je internacionalna mesna industrija investirala ogromne sume novca u modificirano vakumsko pakiranje s ubacivanjem ugljen-monoksida u meso kako bi produzili rok trajanja mesa i period njegova odrzavanja u friziderima prodavaonica.
    Dakle, iako je ugljen-monoksid plin koji moze biti fatalan za ljude ako ga udahnu u velikim kolicinama, mesna industrija insistira da on nije stetan ni opasan za ljude ako u tijelo dospije preko mesa koji je tretirano s CO.
    Ovo nije tacno jer bakterija Clostridium perfringens, koja je treci najbrojniji uzrok trovanja hranom, raste na mesu koje mi smatramo svjezim u nasim prodavaonicama, a koje je tretirano s ugljen-monoksidom i to za vrijeme koje smatramo “unutar roka upotrebe.”

Clostridium Perfringens, anaerobna bakterija koja uzrokuje trovanje, u tijelo se unosi zarazenom hranom, najvise pakovanim mesom tretiranim s CO.

    Marissa Cattoi tehnicarka laboratorije koja analizira uzorke mesa iz supermarketa kaze kako se bakterija Clostridium perfringens, stalno nalazi na svjezem mesu koje se prodaje:

     „Uobicajeno je da testiramo meso na bakteriju Clostridium perfringens. Polovica od pretrazenih uzoraka je pozitivno na ovu bakteriju iako je testirano meso unutar roka upotrebe oznacene na ambalazi. Svi uzorci koji su bili zarazeni bakterijom Clostridium perfringens, dolaze iz paketa unutar kojih je ubacivan ugljični monoksid,“  dodala je Cattoi.

    Je li vam sada malo jasnije kako su preko noci neke kompanije u BiH koje se bave prodajim i preradom mesa postale giganti mimo svake poslovne logike i matematickih pravila?

Ravnodušnost prema objektivnoj istini, pisao Dzordz Orvel

Pisao: Džordž Orvel

Kratka biografija:

     25. juna 1903. godine rođen je engleski pisac Erik Artur Bler, poznat kao Džordž Orvel. Najpoznatiji je po djelima koje su vizija mogućne totalitarne budućnosti svijeta, ali i satira modernih totalitarizama. Otatak njegovog književnog stvaralaštva je nepravedno zapostavljen. Djela: romani "1984", "Životinjska farma", "Niko i ništa u Parizu i Londonu" eseji "U kitu", "Kritički eseji", "Lov na slona", "Engleska, vaša Engleska", knjiga o Španskom građanskom ratu "Kataloniji s ljubavlju" 

Nacionalist ne samo da ne osuđuje zvjerstva koje počini njegova strana, već posjeduje i zavidnu sposobnost da za njih uopće ne čuje. Cijelih šest godina je engleskim obožavateljima Hitlera polazilo za rukom da ne saznaju za postojanje Dachaua i Buchenwalda. A oni koji su bili najglasniji u osudama njemačkih koncentracionih logora su često bili nesvjesni, ili tek neznatno svjesni, da su i u Rusiji postojali koncentracioni logori. Veliki događaji za koje se vezuje smrt miliona ljudi, kao što su glad u Ukrajini 1933, su zapravo izmakli pažnji većine engleskih rusofila. Mnogi Englezi nisu čuli gotovo ništa o istrijebljenju njemačkih i poljskih Židova za vrijeme rata. Njihov vlastiti antisemitizam je doveo do toga da se taj ogromni zločin odbije o njihovu svijest. U nacionalističkoj misli postoje činjenice koje su istinite i neistinite, poznate i nepoznate

Byron na jednom mjestu koristi francusku riječ longueur, i usput napominje da iako u Engleskoj, igrom slučaja, nemamo riječ za to, te stvari imamo u znatnim količinama. Isto tako imamo jednu mentalnu naviku koja je sada tako široko rasprostranjena da utječe na naša razmišljanja o svim temama, ali joj još uvjek nismo dali ime. Kao najbliži postojeći ekvivalent odabrao sam riječ „nacionalizam“, ali vidjet ćemo uskoro da je ne koristim u uobičajenom smislu, ako ni zbog čega drugog, onda zato što se emocija o kojoj govorim ne veže uvijek za ono što se naziva nacijom – to jest za pojedinu rasu ili geografsko područje. Ona se može vezati za neku crkvu ili stalež, ili može funkcionirati u čisto negativnom smislu, biti uperena protiv ovog ili onog, bez potrebe za bilo kakavim pozitivnim objektom lojalnosti.

Pod „nacionalizmom“ prije svega podrazumijevam naviku po kojoj pretpostavljamo da se ljudska bića daju klasificirati poput insekata, i da se cijeli blokovi od nekoliko miliona ili desetaka miliona ljudi mogu sa sigurnošću označavati kao „dobri“ ili „loši“.[1] Zatim – a to je puno važnije – podrazumjevam naviku da se identificiramo sa pojedinom nacijom ili kojom drugom strukturom, da je stavljamo s onu stranu dobra i zla i ne prihvatamo nikakvu drugu zadaću do unaprijeđivanja njenih interesa.

Nacionalizam ne treba brkati sa patriotizmom. Obje riječi se koriste na tako neodređen način da je bilo koja definicija podložna osporavanju, ali čovjek mora napraviti razliku među njima, pošto su u pitanju dvije različite, pa čak i oprečne ideje.

Pod „patriotizmom“ podrazumijevam privrženost određenom mjestu i određenom načinu života za koje neko vjeruje da su najbolji na svijetu, ali nema želju da ih nameće drugim ljudima. Patriotizam je po svojoj naravi defanzivan, kako u vojnom, tako i u kulturnom smislu. S druge strane, nacionalizam je neodvojiv od želje za moći. Trajni cilj svakog nacionalista je da obezbijedi više moći i više prestiža, ne za sebe već za naciju ili kakvu drugu strukturu u kojoj je odlučio utopiti svoj individualitet.

Sve je ovo očigledno dok se odnosi na prepoznatljive i ozloglašene nacionalističke pokrete u Njemačkoj, Japanu i drugim zemljama. Kad se suočimo sa fenomenom poput nacizma, kojeg možemo promatrati izvana, gotovo svi ćemo o njemu reći iste stvari. Ali ovdje moram ponoviti ono što sam već iznio, tj. da riječ „nacionalizam“ koristim samo zato što nemam nikakvu bolju. Nacionalizam, u proširenom smislu u kojem koristim tu riječ, obuhvata pokrete i tendencije poput komunizma, političkog katolicizma, cionizma, antisemitizma, trockizma i pacifizma. On ne znači nužno lojalnost nekoj vladi ili zemlji, a još manje svojoj vlastitoj zemlji, i čak nije niti neophodno da strukture kojima se on bavi zapravo postoje. Da navedemo par očiglednih primjera: jevrejska zajednica, islamski svijet, kršćanski svijet, proleterijat, te bijela rasa su predmeti strastvenih nacionalističkih osjećaja, ali u njihovo postojanje se može ozbiljno sumnjati, i ne postoji definicija za bilo koji od tih pojmova koja bi bila općeprihvaćena.

Također, vrijedi još jednom istaći da nacionalistički osjećaji mogu biti čisto negativni. Postoje, na primjer, trockisti koji su jednostavno postali neprijatelji SSSR-a, a da nisu razvili korenspondirajuću lojalnost nekoj drugoj strukturi. Kad čovjek shvati implikacije ovoga, narav onoga što podrazumijevam pod nacionalizmom postaje u dobroj mjeri jasnija.
Nacionalist je onaj koji razmišlja isključivo, ili uglavnom, u okvirima kompetitivnog prestiža. On može biti pozitivni ili negativni nacionalist – to jest, može koristiti svoju mentalnu energiju da hvali ili blati – ali u svakom slučaju njegove misli uvijek skrenu na pobjede, poraze, trijumfe i poniženja. On historiju, a naročito modernu historiju, vidi kao beskrajni niz uspona i padova velikih struktura moći, i sve što se dogodi, njemu se čini kao dokaz da je njegova strana na višem stupnju, a omraženi rival na nižem. I konačno, bitno je da se nacionalizam ne brka sa pukim obožavanjem uspjeha. Nacionalist se ne rukovodi načelom pukog pristajanja uz jaču stranu. Naprotiv, tek nakon što je odabrao svoju stranu on sebe ubjeđuje da je ona najjača, i u stanju je da se drži tog svog uvjerenja čak i kad su činjenice u ogromnoj mjeri protiv njega. Nacionalizam je glad za moći pomiješana sa samozavaravanjem. Svaki nacionalist zna biti flagrantno neiskren, ali on je također – budući svjestan da služi nečemu većem od njega samog – nepokolebljivo siguran da je u pravu.

Sad kad sam dao ovu opširnu definiciju, mislim da ćemo se složiti da je mentalna navika o kojoj govorim široko rasprostranjena među engleskom inteligencijom, i da je rasprostranjenija u tim krugovima nego u širokim narodnim masama. Određene teme su postale do te mjere okružene pitanjima prestiža da je onima kojima je jako stalo do aktuelne politike postalo gotovo nemoguće pristupiti im na istinski racionalan način.

Od stotina primjera koje bismo mogli odabrati, uzmimo ovaj: koja je od velikih zemalja saveznica najviše doprinijela porazu Njemačke, SSSR, Britanija ili SAD? Teoretski trebalo bi biti moguće dati promišljen, pa možda čak i defanzivan odgovor na to pitanje. Međutim, u praksi se ne mogu izvršiti neophodne kalkulacije, zato što bi svako ko je sklon razbijanju glave oko jednog takvog pitanja o njemu neizbježno razmišljao u okvirima kompetitivnog prestiža.

On bi dakle počeo tako što bi odlučio u korist Rusije, Britanije ili Amerike, ovisno o slučaju, i tek nakon toga bi počeo tragati za argumentima koji potkrepljuju njegovu tvrdnju. Zatim, tu su cijeli nizovi srodnih pitanja na koja se odgovor može dobiti samo od nekog ko je potpuno indiferentan prema cijeloj stvari, i čije je mišljenje ionako vjerovatno bezvrijedno. Otud djelomice potiče nevjerovatan neuspjeh političkog i vojnog prognoziranja u naše vrijeme. Čudno je kad čovjek pomisli da od silnih „eksperata“ i škola niko nije uspio predvidjeti tako predvidiv događaj kao što je rusko-njemački pakt iz 1939.[2] A kad je vijest o paktu pukla, data su najrazličitija moguća objašnjenja i napravljena predviđanja koja su skoro istog trena falsificirana, pošto u gotovo svim slučajevima nisu bila zasnovana ni na kakvoj studiji vjerovatnoće, već na želji da se SSSR prikaže kao dobar ili loš, jak ili slab.

Politički ili vojni komentatori mogu, poput astrologa, preživjeti gotovo svaku pogrešku, zato što njihovi vjerni sljedbenici od njih ne traže procjenu činjenica, već stimulaciju nacionalističke lojalnosti.[3] Estetske prosudbe, naročito književne, su često iskvarene na isti način kao i one političke. Teško da bi jedan indijski nacionalist uživao čitajući Kiplinga, ili da bi jedan konzervativac uvidio vrijednost Mayakovskog, i čovjek je uvijek u iskušenju da tvrdi da svaka knjiga sa čijim se političkim tendencijama on ne slaže mora biti loša sa književnog aspekta. Ljudi izraženih nacionalističkih nazora često izvode tu smicalicu, a da nisu niti svjesni koliko je ona nečasna.

U Engleskoj je, ako se jednostavno uzme u obzir broj ljudi o kojima se radi, dominantni oblik nacionalizma vjerovatno staromodni britanski džingoizam. Sigurno je da je on još uvijek rasprostranjen, i to u većoj mjeri nego što bi većina promatrača vjerovala prije desetak godina. Međutim, ja se u ovom eseju bavim uglavnom reakcijama inteligencije, u čijim krugovima su džingoizam pa čak i patriotizam starog kova gotovo zamrli, mada se čini da sad oživljavaju među manjinom. Među inteligencijom, to ne treba ni reći, dominantan oblik nacionalizma je komunizam – koristim tu riječ u veoma širokom smislu tako da obuhvata ne samo članove Komunističke partije, već i njene simpatizere i općenito rusofile.

Komunist je, za potrebe ovog eseja, neko ko na SSSR gleda kao na svoju otadžbinu, i osjeća da mu je dužnost da pravda rusku politiku i unaprijeđuje ruske interese po svaku cijenu. Očito je da danas u Engleskoj takvih ljudi ima u izobilju, a njihov direktni i indirektni utjecaj je velik. Ali, također cvjetaju i mnogi drugi oblici nacionalizma, i čovjek će tu stvar najbolje sagledati tako što će uočiti sličnosti između različitih, pa čak i naizgled oprečnih idejnih tokova.

Prije deset ili dvadeset godina oblik nacionalizma koji je najbliže odgovarao današnjem komunizmu je bio politički katolicizam. Njegov najistaknutiji eskponent – doduše on je vjerovatno bio ekstreman, a ne tipičan slučaj – je bio G. K. Chesterton. Chersterton je bio pisac znatnog talenta, koji je odlučio zatomiti svoj senzibilitet i intelektualnu čestitost za račun rimokatoličke propagande. Njegovo cjelokupno stvaralaštvo tokom zadnjih dvadesetak godina njegovog života je zapravo bilo beskrajno ponavljanje jedne te iste stvari, zbog svoje nategnute dovitljivosti priglupo i dosadno kao Velika je Dijana Efezijanska. Svaka knjiga koju je napisao, svaki paragraf, svaka rečenica, svaki događaj u svakoj priči, svaki djelić dijaloga su morali nepogrešivo demonstrirati superiornost katolika nad protestantom ili paganom. Ali, Chesterton se nije zadovoljio time da o toj superiornosti razmišlja kao o intelektualnoj ili duhovnoj: ona je morala biti prenesena u okvire nacionalnog prestiža i vojne moći, što je zahtijevalo ignorantsko idealiziranje latinskih zemalja, naročito Francuske. On nije dugo živio u Francuskoj, i njegova slika o njoj – slika zemlje katoličkih seljaka koji neprestano pjevaju Marseljezu uz čaše crvenog vina – je imala otprilike onoliko veze sa stvarnošću koliko i Chu Chin Chow[4] sa svakodnevnim životom u Bagdadu. Uz to je išlo ne samo enormno precijenjivanje francuske vojne moći (i prije 1914. i poslije 1918. on je inzistirao da je Francuska, sama po sebi, bila jača od Njemačke), već i budalasto i vulgarno glorificiranje samog procesa ratovanja. Pored Chestertonovih borbenih pjesama, kao što su Leopanto ili Balada o Sv. Barbari, Juriš Lake brigade izgleda kao pacifistički napis: one su možda najkičastiji primjeri bombastičnosti koji se mogu naći u našem jeziku.

Interesantno je to što bi Chesterton, u slučaju da je romantično smeće koje je on obično pisao o Francuskoj i njenoj vojsci neko drugi napisao o Britaniji i njenoj vojsci, bio prvi koji bi ga izviždao. Na planu unutarnje politike on je bio „mali Englez“, istinski mrzitelj džingoizma i imperijalizma, i, u skaldu sa svojim razmišljanjima, istinski prijatelj demokracije. Pa ipak, kad je gledao van, na međunarodno polje, znao je napustiti svoje principe a da to niko ni ne primijeti. Tako ga njegovo gotovo mistično vjerovanje u vrline demokracije nije spriječilo da se divi Mussoliniju. Mussolini je uništio izabranu vlast i slobodu štampe, a Chesterton se za oboje grčevito borio kod kuće. Ali, Mussolini je bio Italijan i učinio je Italiju jakom, i to je izgladilo stvar. Isto tako Chesterton nikad nije rekao niti jednu riječ protiv imperijalizma i pokoravanja obojenih rasa kad su to činili Italijani ili Francuzi. Njegov dodir sa stvarnošću, njegov književni ukus, pa čak do određenog stupnja i njegov smisao za moralno su bivali iščašeni čim bi se uplela njegova nacionalistička lojalnost.

Očigledno je da postoje značajne sličnosti između političkog katolicizma, čiji primjer predstavlja Chesterton, i komunizma. Isto tako postoje sličnosti između oba ta pojma i, na primjer, škotskog nacionalizma, cionizma, antisemitizma i trockizma.

Karakteristike nacionalističke misli

Izjaviti da su svi oblici nacionalizma isti, čak i po svojoj mentalnoj atmosferi, bi predstavljalo pretjerano pojednostavljivanje, ali postoje određena pravila koja vrijede u svim slučajevima. Glavne karakteristike nacionalističke misli su slijedeće:

Opsesivnost

Niti jedan nacionalist gotovo nikad ne razmišlja, govori ili piše o bilo čemu drugom osim o superiornosti svoje vlastite strukture moći. Svakom nacionalistu je teško, ako ne i nemoguće, da sakrije svoju odanost. Najmanja negativna opaska na račun njegove strukture, ili svako implicitno veličanje neke rivalske organizacije ga ispunjava tjeskobom koju može ublažiti jedino oštrim uzvraćanjem.

Ako je odabrana struktura zapravo neka zemlja, kao na primjer Irska ili Indija, on će uglavnom tvrditi da je ona superiorna ne samo po svojoj vojnoj moći i političkim vrlinama, već i u umjetnosti, književnosti, sportu, strukturi jezika, fizičkoj ljepoti stanovnika, možda čak i po klimi, krajoliku i u kulinarstvu. Pokazat će veliku osjetljivost kad su u pitanju stvari kao što su pravilno postavljanje zastava, odnos veličina naslova i redoslijed kojim se zemlje spominju.[5]
Nomenklatura igra važnu ulogu u nacionalističkoj misli. Zemlje koje dobiju neovisnost ili prođu kroz nacionalističku revoluciju obično promijene ime, i vjerojatno je da svaka zemlja ili kakva druga struktura oko koje se vrte jaki osjećaji ima po nekoliko imena, od kojih svako ima drukčije implikacije. Dvije strane u španjolskom građanskom ratu su ukupno imale devet ili deset imena koja su izražavala različite stupnjeve ljubavi i mržnje. Neka od tih imena (npr. „Patrioti“ za Francove pristaše, ili „Lojalisti“ za pristaše vlade) su, iskreno rečeno, bila čudna, i te dvije suparničke frakcije se nisu mogle usuglasiti oko korišćenja bilo kojeg od njih.

Svi nacionalisti smatraju širenje svog jezika nauštrb rivalskih jezika svojom dužnošću, a ta borba se među govornicima engleskog jezika javlja kao borba među dijalektima. Anglofobični Amerikanci neće koristiti kolokvijalne izraze ako znaju da su ovi britanskog porijekla, a sukob između latinizatora i germanizatora često u pozadini ima nacionalističke motive. Škotski nacionalisti inzistiraju na superiornosti ravničarskog škotskog, socijalisti, čiji nacionalizam preuzima oblik klasne mržnje, se upuštaju u tirade protiv bbc akcenta, pa čak i otvorene varijante glasa „a“. Primjeri su brojni. Nacionalistička misao se često doima kao da je neznatno obojena vjerovanjem u sugestivnu magiju – vjerovanjem koje se otkriva u široko rasprostranjenom običaju spaljivanja političkih neprijatelja u vidu slamnatih lutaka, ili u korišćenju njihovih slika kao mete u streljanama.

Nestabilnost

Nacionalističkoj lojalnosti intenzitet sa kojim se gaji ne smeta da bude prenosiva. Za početak, ona može biti, a često i jest, fiksirana na neku stranu zemlju, kako sam već istakao. Često se sazna da velike nacionalne vođe ili utemeljitelji nacionalističkih pokreta čak niti ne pripadaju zemlji koju slave. Ponekad su potpuni stranci, a češće dolaze iz perifernih područja u kojima je nacionalnost upitna. Primjeri su Staljin, Hitler, de Valera, Disraeli, Poincaré, Beaverbrook.
Pangermanski pokret je dijelom bio tvorevina jednog Engleza, Houstona Chamberlaina. U zadnjih pedeset ili sto godina preneseni je nacionalizam bio uobičajena pojava među književnicima. U slučaju Lafcadia Hearna nacionalizam je bio prenesen na Japan, u slučaju Carlylea i mnogih njegovih suvremenika na Njemačku, a u današnje vrijeme obično se prenosi na Rusiju. Ali posebno je zanimljiva činjenica da je također moguće ponovno prenošenje. Neka zemlja, ili kakva druga struktura, koja je godinama bila obožavana može odjednom postati predmet gađenja, a neki drugi objekt pažnje gotovo istog trena može zauzeti njeno mjesto.

U prvoj verziji Pregleda historije H.G. Welsa i ostalih koji su pisali u to vrijeme, vidi se kako su Sjedinjene države bile na sva usta veličane kao što danas komunisti veličaju Rusiju: međutim, kroz nekoliko godina to nekritičko divljenje se pretvorilo u netrpeljivost. Zadrti komunist koji se u roku od nekoliko sedmica pretvara u jednako zadrtog trockista je uobičajen prizor. Fašistički pokreti u Evropi su u velikoj mjeri članstvo regrutovali iz redova komunista, a lako je moguće da se u nekoliko narednih godina desi obrnut proces. Ono što kod nacionalista ostaje konstanta jest njegovo stanje uma: objekt njegovih osjećaja je promjenljiv, i može biti imaginaran.

Ali za intelektualca, prijenos ima jednu važnu funkciju koju sam nakratko spomenuo u vezi sa Chestertonom. Ono mu omogućuje da bude još veći nacionalist – vulgarniji, blesaviji, zlonamjerniji, nečasniji – nego što bi ikad mogao biti u ime svoje domovine, ili kakve druge strukture o kojoj nešto doista zna. Kada vidi da servilno ili nadmeno smeće koje o Staljinu, Crvenoj armiji i sl. pišu prilično inteligentni i razumni ljudi, čovjek shvati da je tu moralo doći do nekog iščašenja.

U društvima poput našeg neobično je za nekog koga se može opisati kao intelektualca da osjeća duboku privrženost svojoj vlastitoj zemlji. Javno mnijenje – to jest onaj dio javnog mnijenja kojeg je on kao intelektualac svjestan – mu to neće dozvoliti. Većina ljudi koji ga okružuju su skeptični i razočarani, i on će možda zauzeti isti takav stav, iz sklonosti ka oponašanju ili iz čistog kukavičluka: u tom slučaju on napušta oblik nacionalizma koji mu je najbliži, a da se nimalo nije približio istinskom internacionalističkom nazoru. On i dalje osjeća potrebu za otadžbinom, i normalno je da će je potražiti negdje u inozemstvu. Kad je nađe može se nesputano valjati u upravo onim emocijama od kojih se, kako sam vjeruje, emancipirao.

Bog, Kralj, Imperij, britanska zastava – svi zbačeni idoli se mogu ponovo pojaviti pod novim imenima, i pošto ih on ne prepoznaje kao onakve kakvi oni doista jesu, može ih obožavati mirne savjesti. Preneseni nacionalizam, kao i upotreba žrtvenih jaraca, je način da se nađe spas bez promjene ponašanja.

Svi nacionalisti imaju sposobnost da ne opažaju sličnosti između sličnih skupina činjenica. Britanski torijevac će braniti pravo na samoopredjeljenje u Europi i protiviti mu se u Indiji a da ne osjeća nekonzistentnost. Djela se smatraju dobrima ili lošima, ne na osnovu vlastite meritornosti već na osnovu toga ko ih je počinio, i gotovo da nema tog zlodjela – mučenja, uzimanja talaca, prisilnog rada, masovnih deportacija, zatvaranja bez suđenja, krivotvorenja, atentata, bombardiranja civila – koje ne mijenja svoju moralnu boju kada ga počini „naša“ strana.

Liberalni list The News Chronicle je objavio, kao primjer šokantnog barbarstva, fotografije Rusa koje su objesili Nijemci, a zatim je godinu ili dvije kasnije uz toplo odobravanje objavio slične fotografije Nijemaca koje su objesili Rusi.[6] Isto je i sa historijskim događajima. O historiji se uveliko razmišlja u nacionalističkim okvirima, i stvari kao što su inkvizicija, mučenja kojima je pribjegavala Zvjezdana komora, poduhvati engleskih gusara (primjerice Sir Francis Drakea, koji je španjolske zarobljenike derao žive), vladavina terora, ispaljivanje stotina Indijanaca iz topova od strane heroja Pobune[7] ili rezanje lica Irkinja žiletima od strane Cromwellovih vojnika, postaju moralno neutralne ili im se čak pripisuje određena vrijednost kada se smatra da su počinjene u ime „pravedne stvari“.

Ako se čovjek osvrne na zadnjih četvrt stoljeća vidjet će da nije bilo gotovo niti jedne jedine godine da priče o zvjerstvima nisu stizale iz nekog dijela svijeta: pa ipak, niti u jednom pojedinačnom slučaju – Španjolska, Rusija, Kina, Mađarska, Meksiko, Amritsar, Smirna – engleska inteligencija kao cjelina nije povjerovala u postojanje tih zvjerstava i osudila ih. Da li su ta djela bila za osudu, ili da li su se čak i dogodila, o tome se uvijek odlučivalo u skladu sa političkim okolnostima.

Nacionalist ne samo da ne osuđuje zvjerstva koje počini njegova strana, već posjeduje i zavidnu sposobnost da za njih uopće ne čuje. Cijelih šest godina je engleskim obožavateljima Hitlera polazilo za rukom da ne saznaju za postojanje Dachaua i Buchenwalda. A oni koji su bili najglasniji u osudama njemačkih koncentracionih logora su često bili nesvjesni, ili tek neznatno svjesni, da su i u Rusiji postojali koncentracioni logori. Veliki događaji za koje se vezuje smrt miliona ljudi, kao što su glad u Ukrajini 1933, su zapravo izmakli pažnji većine engleskih rusofila. Mnogi Englezi nisu čuli gotovo ništa o istrijebljenju njemačkih i poljskih Židova za vrijeme rata. Njihov vlastiti antisemitizam je doveo do toga da se taj ogromni zločin odbije o njihovu svijest. U nacionalističkoj misli postoje činjenice koje su istinite i neistinite, poznate i nepoznate.

Neka poznata činjenica može biti tako nepodnošljiva da je nacionalist obično gurne u stranu i ne dopusti joj da uđe u logički proces, ili obratno, može ući u sve kalkulacije, a da je nikad ne prizna kao činjenicu, čak ni u vlastitim mislima.

Svakog nacionalista progoni vjerovanje da se prošlost može mijenjati. On provodi jedan dio svog vremena u nekom svijetu fantazije u kojem se stvari događaju onako kako bi trebalo – u kojem je, na primjer Španjolska armada bila uspješna ili ruska revolucija iz 1918. ugušena – i on će prenijeti djeliće tog svijeta u historijske knjige kad god je to moguće. Dobar dio propagandističkih napisa u današnje vrijeme se svodi na čisto krivotvorenje. Ključne činjenice se potiskuju, datumi mijenjaju, citati se vade iz konteksta i prepravljaju tako da im se promijeni značenje. Događaji za koje se drži da se nisu trebali dogoditi se ne pominju i na kraju poriču.[8] 1927. je Čang-Kai-Šek žive skuhao na stotine komunista, pa ipak je kroz deset godina postao jedan od heroja ljevice. Pomjeranja u svjetskoj politici su ga dovela u antifašistički tabor, pa se stoga smatralo da se kuhanje komunista „ne računa“, ili da se možda nije niti dogodilo.

Primarni cilj propagande je, dakako, da utječe na suvremeno javno mnijenje, ali oni koji iznova pišu historiju po svoj prilici djelimično vjeruju da stvarno uguravaju činjenice u prošlost. Kad čovjek uzme u obzir sva do u tančine razrađena krivotvorenja počinjena kako bi se pokazalo da Troicki nije igrao zapaženu ulogu u ruskom građanskom ratu, teško je povjerovati da ljudi koji su za njih odgovorni samo lažu. Vjerovatnije je da oni zaista vjeruju da je njihova verzija ono što se dogodilo na pravdi Boga, i da je prilagođavanje dokumentarne građe toj verziji opravdano.

Indiferentnost prema objektivnoj istini je potaknuta odvajanjem jednog dijela svijeta od drugog, jer to odvajanje otežava otkrivanje onog što se zaista događa. Često se može javiti istinska sumnja u vezi sa događajima od ogromne važnosti. Na primjer, nemoguće je izračunati, u milionima ili možda stotinama miliona, broj smrti prozročenih ratom. Katastrofe o kojima je stalno izvještavano – bitke, masakri, glad, revolucije – su prosječnoj osobi često ulivale osjećaj nestvarnosti.

Čovjek nije imao načina da provjeri navode, nije bio čak niti potpuno siguran da su se te katastrofe dogodile, a uvijek je dobivao potpuno različite interpretacije iz različitih izvora.

Šta je bilo pravedno, a šta nepravedno kod Varšavskog ustanka u avgustu 1944.? Je li istina za njemačke gasne

komore u Poljskoj? Ko je kriv za glad u Bengalu? Istina se vjerojatno dade otkriti, ali činjenice će u gotovo svim novinama biti na tako nečastan način iznesene da se običnom čitatelju može oprostiti što je ili progutao laži ili nije formirao vlastito mišljenje.
Zbog sveopće nesigurnosti u vezi s tim šta se zapravo dešava, lakše je držati se luđačkih vjerovanja.Pošto se nikad ništa u potpunosti ne dokaže ili ospori, najneospornija činjenica se može drsko poricati. Nadalje, iako neprestano razbija glavu pobjedom, moći, porazom, osvjetom, nacionalist je često pomalo nezainteresiran za ono što se događa u stvarnom svijetu.
Ono što on želi jest da osjeti da njegova struktura prolazi bolje nego neka druga, a to mu je lakše postići tako što će prekrižiti protivnika, nego tako što će razmotriti činjenice da vidi da li mu idu u prilog. Sve nacionalističke rasprave su na razini debatnog kluba. One uvijek završavaju neodlučeno, pošto svaki učesnik bez izuzetka vjeruje da je pobjedio. Neki nacionalisti nisu daleko od šizofrenije, žive sretno u snovima o moći i osvajanju koji nemaju nikakve veze sa stvarnim svijetom.

Tri oblika nacionalizma

Ispitivao sam najbolje što mogu mentalne navike koje su zajedničke svim oblicima nacionalizma. Sad je na redu klasificiranje tih oblika, ali je jasno je da se to ne može uraditi temeljno. Nacionalizam je ogromna tema. Svijet muče nebrojene zablude i mržnje koje se presijecaju na kompleksne načine, a neke od najzlokobnijih među njima se još nisu čak niti utisnule u europsku svijest. Ja se u ovom eseju bavim nacionalizmom koji se javlja kod engleske inteligencije. U tim krugovima on je, u puno većoj mjeri nego što je to slučaj kod običnog engleskog naroda, odvojen od patriotizma, pa ga se može proučavati u čistom obliku. Dolje su nabrojane vrste nacionalizma koje sada cvjetaju među engleskim intelektualcima, sa komentarima koji se čine neophodnima. Radi preglednosti koristim tri naslova, Pozitivni, Preneseni i Negativni, mada se neke vrste uklapaju u više kategorija.

Pozitivni nacionalizam

(I) Neotorijevstvo

Primjeri su ljudi poput Lorda Eltona, A.P. Herberta, G.M. Younga, profesora Pickthornea, literatura torijevskog reforskog odbora i magazini kao što su The New English Review i Nineteenth Century and After. Pravi motiv neotorijevaca je želja da se ne prizna da su britanska moć i utjecaj opali. Čak su i oni koji su dovoljno realni da uvide da britanska pozicija u vojnom smislu više nije što je bila skloni tvrditi da „engleske ideje“ (koje obično ostanu nedefinirane) treba da vladaju svijetom. Svi neotorijevci su antiruski nastrojeni, ali je ponekad težište na antiamerikanizmu. Znakovito je da je ovaj misaoni pravac, čini se, stiče poklonike među mlađim intelektualcima, ponekad bivšim komunistima, koji su prošli kroz uobičajeni proces razočaravanja i razočarali se u njega. Anglofob koji iznenada postaje žestoko probritanski orijentiran je prilično uobičajena figura. Pisci koji ilustriraju ovu tendenciju su F.A. Voigt, Malcolm Muggerige, Evelyn Waugh, Hugh Kingsmill, a u psihološkom smislu sličan razvoj se može vidjeti kod T.S. Elliota, Windhama Lewisa i raznih njihovih sljedbenika.

(II) Keltski nacionalizam

Velški, irski i škotski nacionalizam se u nekim tačkama razmimoilaze, ali su slični po svojoj anti-engleskoj orijentaciji. Članovi sva tri pokreta su se protivili ratu, a nastavili sebe opisivati kao proruski orijentirane, i ta skupina luđaka je za sebe čak tvrdila da je istodobno proruska i pronacistička. Ali keltski nacionalizam nije isto što i anglofobija. Njegov glavni motiv je vjerovanje u prošlu i buduću veličinu keltskih naroda i jarko je obojen rasizmom. Kelt bi imao biti duhovno superioran u odnosu na Saksonca – jednostavniji, kreativniji, manje vulgaran, manji snob itd. – ali uobičajena glad za moći je tu, ispod površine. Jedan njen simptom je zabluda da bi Irska, Škotska, pa čak i Vels mogli sačuvati svoju neovisnost bez pomoći sa strane, i da ništa ne duguju britanskoj zaštiti. Među piscima dobre primjere ovog misaonog pravca predstavljaju Hugh McDiarmid i Sean O’Casey. Niti jedan suvremeni irski pisac, čak niti veličine poput Yeatsa ili Joycea, nije potpuno oslobođen tragova nacionalizma.

(III) Cionizam

On ima sve uobičajene karakteristike jednog nacionalističkog pokreta, ali njegova američka varijanta se doima nasilnijom i zloćudnijom od britanske. Klasificiram ga kao direktni, a ne preneseni nacionalizam, zato što cvjeta gotovo isključivo među samim Židovima. U Engleskoj je inteligencija, iz nekoliko prilično nesuvislih razloga, na strani Židova u vezi s palestinskim pitanjem, ali im nije jako stalo do toga. Svi ljudi dobre volje u Engleskoj su također prožidovski orijentirani u smislu da osuđuju nacističko proganjanje Židova. Ali teško da se kod nežidova može sresti bilo kakva stvarna nacionalistička lojalnost, ili vjerovanje u urođenu superiornost Židova.

Preneseni nacionalizam

(I) Komunizam – (II) Politički katolicizam – (III) Rasni osjećaji

Staromodni prezrivi stav prema „urođenicima“ je u Engleskoj znatno oslabljen, a razne pseudoznavstvene teorije koje potcrtavaju superiornost bijele rase su odbačene.[9] Među inteligencijom se rasni osjećaji javljaju samo u transponiranom obliku, tj. kao vjerovanje u urođenu superiornost obojenih rasa. To vjerovanje je sada sve više uobičajeno među engleskim intelektualcima, i vjerojatno je češće prouzročeno mazohizmom i seksualnim frustracijama nego kontaktom sa orijentalnim i crnačkim nacionalističkim pokretima. Snobizam i sklonost ka oponašanju imaju jak utjecaj čak i među onima kojima nije jako stalo do rasnih pitanja. Gotovo svaki engleski intelektualac bi se zgrozio nad tvrdnjom da su bijele rase superiornije u odnosu na obojene, dok mu suprotna tvrdnja ne bi bila za osudu, čak i ako se on sa njom ne slaže. Nacionalistička privrženost obojenim rasama je obično pomiješana sa vjerovanjem da su njihovi seksualni životi superiorni, i postoji obimna podzemna mitologija o seksualnoj moći crnaca.

(IV) Klasni osjećaji

Među intelektualcima iz višeg i srednjeg staleža javljaju se samo u transponiranom obliku – tj. kao vjerovanje u superiornost proleterijata. I u ovom slučaju je pritisak javnog mnijenja na inteligenciju ogroman. Nacionalistička lojalnost proleterijatu i najdublja teoretska mržnja prema buržoaziji mogu koegzistirati, a često koegzistiraju, sa običnim snobizmom u svakodnevnom životu.

(V) Pacifizam

Većina pacifista ili pripada opskurnim vjerskim sektama, ili su jednostavno humanisti koji se protive oduzimanju života, i najradije ne razmišljaju dalje od toga. Ali postoji manjina pacifista intelektualaca čiji je stvarni, doduše skriveni, motiv izgleda mržnja prema zapadnoj demokraciji i divljenje koje osjećaju prema totalitarizmu.

Pacifistička propaganda se obično svodi na to da je jedna strana u sukobu jednako loša kao i ona druga, ali ako čovjek pažljivije promotri napise mlađih intelektualaca pacifista, vidjet će da oni nipošto ne sadrže nepristrasnu osudu, već su gotovo u potpunosti usmjereni protiv Britanije i Sjedinjenih država. Osim toga, oni po pravilu ne osuđuju nasilje samo po sebi, već samo nasilje koje se koristi u odbrani zapadnih zemalja. Ruse, za razliku od Britanaca, ne osuđuju što se brane ratobornim sredstvima, i doista sva pacifistička propaganda ovog tipa izbjegava pominjanje Rusije i Kine. Ne tvrdi se, ponavljam, da bi se Indijci trebali odreći nasilja u svojoj borbi protiv Britanaca.

Pacifistička literatura obiluje dvosmislenim tvrdnjama koje, čini se, znače (ako uopće išta i znače) da su državnici tipa Hitlera poželjniji od onih Churchillovog tipa, i da je nasilje možda oprostivo ako je dovoljno nasilno. Nakon pada Francuske, njihovi pacifisti su se, suočeni sa jednim stvarnim izborom koji njihove engleske kolege nisu morali napraviti, uglavnom priklonili nacistima, a u Engleskoj se čini da je bilo malog preklapanja članstva Unije zakletih na mir i Crnokošuljaša. Pisci pacifisti su pisali hvalospjeve Carlyleu, jednom od intelektualnih otaca fašizma.

Sve u svemu, teško je ne misliti da je pacifizam, onakav kakav se javlja kod jednog dijela inteligencije, potajno inspiriran divljenjem spram moći i uspješnoj okrutnosti. Pacifisti su napravili grešku kad su tu emociju prikačili za Hitlera, ali ona se lako može ponovo prenijeti.

Negativni nacionalizam

(I) Anglofobija

Među inteligencijom je podrugljiv i blago neprijateljski stav prema Britaniji manje-više obavezan, ali on je u mnogim slučajevima neizvještačena emocija. Za vrijeme rata ona se manifestirala kroz defetizam inteligencije, koji je odolijevao dugo nakon što je postalo jasno da sile Osovine ne mogu pobijediti. Mnogi nisu skrivali zadovoljstvo kada je pao Singapur, ili kad su Britanci bili istjerani iz Grčke, i osobito nerado se vjerovalo dobrim vjestima kao što su El Alamein ili broj njemačkih aviona oborenih u bici za Britaniju. Dakako, engleski intelektualci-ljevičari nisu zapravo željeli da Nijemci ili Japanci dobiju rat, ali mnogi od njih nisu mogli da se ne uzbude gledajući svoju vlastitu zemlju poniženu, i željeli su osjetiti da je konačna pobjeda ostvarena zahvaljujući Rusiji, ili možda Americi, a ne Britaniji.
Mnogi intelektualci se na spoljnopolitičkom planu vode načelom da svaka frakcija koju podržava Britanija mora biti u krivu. Kao rezultat toga, mišljenje „prosvijetljenih“ je u velikoj mjeri odraz konzervativne politike u ogledalu. Anglofobija je uvijek podložna obrtanju, i zbog toga je pacifist iz jednog rata, koji je postao belicist u slijedećem ratu, uobičajena pojava.

(II) Antisemitizam

Trenutno postoji malo tragova antisemitizma, pošto su nacistički progoni učinili da svako ko razmišlja bude na strani Židova, a protiv njihovih ugnjetača. Svako ko je dovoljno obrazovan da je čuo za riječ „antisemitizam“ tvdi da je, naravna stvar, oslobođen istog, i antižidovske opaske se brižljivo eliminiraju iz svih vrsta literature.
U stvari se čini da je antisemitizam široko rasprostranjen, čak i među intelektualcima, i sveopća urota šutnje vjerojatno doprinosi njegovom rasplamsavanju. Osobe ljevičarskih razmišljanja nisu imune na njega, a na njihov stav ponekad utječe činjenica da su trockisti i anarhisti uglavnom Židovi. Ali antisemitizam prirodnije leži ljudima konzervativnih naginjanja, koji Židove sumnjiče za slabljenje nacionalnog morala i razvodnjavanje nacionalne kulture. Neotorijevci i politički katolici su uvijek skloni da podlegnu antisemitizmu, makar na mahove.

(III) Trockizam

Ova riječ se koristi u tako širokom smislu da obuhvata anarhiste, demokratske socijaliste, pa čak i liberale. Ja ovdje njome označavam doktrinarnog marksista čiji je glavni motiv neprijateljstvo spram Staljinovog režima. Trockizam je bolje proučavati u opskurnim pamfletima i listovima poput Socijalističkog apela nego u radovima samog Trockog koji nipošto nije bio čovjek sa samo jednom idejom.
Iako je trockizam u nekim mjestima, Sjedinjenim državama, na primjer, u stanju privući velik broj pristaša i razviti se u organiziran pokret sa svojim vlastitim malim Führerom, njegova inspiracija je u biti negativna. Trockist je protiv Staljina, baš kao što je komunist za njega, i poput većine komunista on ne želi mijenjati vanjski svijet koliko želi osjetiti da se bitka za prestiž odvija u njegovu korist.

U oba slučaja prisutna je ista opsesivna fiksacija na jednu jedinu temu, ista nesposobnost da se formira istinski racionalan stav baziran na vjerovatnoći. Činjenica da su trockisti svugdje progonjena manjina, i da je optužba koja se obično iznosi protiv njih, tj. da kolaboriraju sa fašistima očigledno neutemeljena, stvara dojam da je trockizam intelektualno i moralno superioran u odnosu na komunizam; ali upitno je da li postoji neka velika razlika. Najtipičniji trockisti su u svakom slučaju bivši komunisti, i svako do trockizma dolazi isključivo preko nekog od ljevičarskih pokreta. Niti jedan komunist nije siguran od iznenadnog skretanja u trockizam, osim ako ga za njegovu partiju ne veže dugogodišnja navika. Čini se da se obrnuti proces ne dešava često, iako za to nema jasnog razloga.

U klasifikaciji koju sam gore pokušao napraviti, činit će se da sam često pretjerivao, previše pojednostavljivao, iznosio neosnovane pretpostavke i izostavljao postojanje običnih, časnih motiva.
To je bilo neizbježno, zato što u ovom eseju pokušavam izolirati tendencije koje postoje u mislima svih nas i pervertiraju naša razmišljanja, a da se ne javljaju u čistom stanju ili operiraju kontinuirano. Važno je na ovom mjestu popraviti previše pojednostavljenu sliku koju sam morao naslikati.
Za početak, niko nema pravo pretpostaviti da je svako, ili čak svaki intelektualac inficiran nacionalizmom. Kao drugo, nacionalizam može biti povremen i oraničen. Inteligentan čovjek se može djelomice odati vjerovanju koje ga privlači i za koje on zna da je apsurdno, a može ga dugo držati van svog uma i vraćati mu se samo u trenucima bijesa ili sentimentalnosti, ili kad je siguran da se ne radi ni o kakvom važnom pitanju. Kao treće, nacionalistički kredo se može usvojiti iz dobrih namjera, sa neonacionalističkim motivima. Kao četvrto, u istoj osobi mogu koegzistirati više vrsta nacionalizma, čak i vrste koje se međusobno poništavaju.

Sve vrijeme sam govorio „nacionalist ovo“ ili „nacionalist ono“, koristeći u svrhu ilustracije ekstreman tip nacionalista koji jedva da je pri zdravoj pameti, i koji u svojoj glavi nema neutralnih područja niti interesovanja za bilo šta izuzev borbe za vlast. U biti, takvi ljudi su prilično uobičajeni, ali nisu vrijedni baruta i zrna. U stvarnom životu se mora boriti protiv Lorda Eltona, D.N. Pritta, Lady Houston, Ezre Pounda, Lorda Vansittarta, oca Coughlina i ostatka te sumorne bratije, ali njihovu intelektualnu deficitarnost ne vrijedi ni isticati. Monomanija je nezamisliva, a činjenica da niti nijedan nacionalist zadrtije fele nije kadar napisati knjigu koja će, nakon što prođu godine, biti vrijedna čitanja ima određeni deodorirajući efekat.

Ali i kad čovjek prizna da nacionalizam nije svugdje trijumfovao, i da još uvijek postoje ljudi čija prosudba nije ostavljena njihovim željama na milost i nemilost, ostaje činjenica da je mentalna navika zvana nacionalizam rasprostranjena, i to toliko da se razni veliki i teški problemi – Indija, Poljska, palestina, Španjolski građanski rat, moskovska suđenja, američki crnci, rusko-njemački pakt ili šta već – ne mogu razmatrati na razumnoj ravni, ili to barem nikad nije slučaj.
Eltoni, Pritti i Coughlini, od kojih je svaki zapravo jedna velika usta koja iznova i iznova izvikuju jednu te istu laž, su očigledno ekstremni slučajevi, ali mi se zavaravamo ako ne shvatamo da im možemo sličiti u trenucima nepažnje.
Dovoljno je udariti određenu žicu, dovoljno je nagaziti ovaj ili onaj žulj – a to može biti žulj čije se postojanje dotad nije niti slutilo – pa da se i najpravednija osoba fine naravi pretvori u okrutnog partijaša kojem je na umu samo da „zada udarac“ protivniku, i kojem je svejedno koliko laži pri tome izgovori i koliko logičkih grešaka počini.
Kada je Lloyd George, koji je bio protivnik Burskog rata, u Donjem domu obznanio da britanski službeni izvještaji tvrde da je, kad se cifre saberu, ubijeno više Bura nego što cijela burska nacija broji, ostalo je zapisano da je Arthur Balfour skočio na noge i uzviknuo: „Gade!“. Vrlo malo ljudi je imuno na zastranjivanja tog tipa. Crnac kojeg odbije bijela žena, Englez koji čuje Amerikanca kako ignorantski kritizira Englesku, katolički apologet kad ga se podsjeti na Španjolsku armadu, svi će reagirati na isti način. Jedan ubod u nacionalistički nerv i intelektualna čestitost može nestati i najjasnije činjenice se mogu poricati.

Tipovi nacionalista
Ako čovjek bilo gdje u svojoj glavi gaji nacionalističku lojalnost ili mržnju, određene činjenice su mu neprihvatljive, iako na neki način zna da su istinite. Evo samo nekoliko primjera. Dolje sam naveo pet tipova nacionalista, i uz svaki tip priložio po jednu činjenicu koju taj tip nacionalista nikako ne može prihvatiti, čak ni u svojim najskrivenijim mislima.

Britanski torijevac. Britanija je iz rata izašla smanjene moći i prestiža.

Komunist. Rusija bi pretrpjela poraz od Njemačke da joj nisu pomogle Britanija i Amerika.

Irski nacionalist. Irska je u stanju sačuvati neovisnost samo zahvaljujući britanskoj zaštiti.

Trockist. Ruske mase prihvataju Staljinov režim.

Pacifist. Oni koji se „odriču“ nasilja mogu to uraditi zato što drugi čine nasilje u njihovo ime.

Sve te činjenice su itekako očigledne ako je slučaj htio da se ne upetljaju emocije: ali tip osobe naveden u svakom od ovih slučajeva ih ne može trpjeti, pa ih mora poricati i na tom poricanju konstruirati lažne teorije. Vraćam se zapanjujućem neuspjehu vojnog predviđanja u ratu. Mislim da je istina da je inteligencija bila u krivu u većoj mjeri nego obični ljudi, i da je bila u krivu upravo zato što je bila pod većim utjecajem partijaških emocija. Prosječan intelektualac sa ljevice je, na primjer, vjerovao da je rat bio izgubljen 1940., da će Nijemci sigurno pregaziti Egipat 1942.,  da Japanci nikad neće biti istjerani iz zemalja koje su osvojili, i da anglo-američka kampanja bombardiranja nije imala nikakvog efekta na Njemačku. On nije mogao vjerovati u te stvari zato što mu je njegova mržnja prema britanskom vladajućem staležu branila da prizna da britanski planovi mogu uspjeti. Nema kraja glupostima koje čovjek može progutati ako je pod utjecajem takvih osjećaja.

Na primjer, čuo sam izjavu, iznesenu sa sigurnošću, da su američke trupe dovedene u Europu ne da bi se borile protiv Nijemaca, već da bi ugušile englesku revoluciju. Čovjek mora pripadati inteligenciji da bi vjerovao u takve stvari: niti jedan običan čovjek ne bi mogao biti takva budala.

Kad je Hitler napao Rusiju, zvaničnici iz Ministarstva za obavještavanje su „kao propratnu informaciju“ objavili upozorenje da bi Rusija mogla pasti za šest sedmica. Komunisti su, sa druge strane, svaku fazu rata smatrali ruskom pobjedom, čak i kad su Rusi bili odbačeni gotovo do Kaspijskog mora i kad ih je bilo zarobljeno nekoliko miliona. Nema potrebe za nabrajanjem primjera.
Poenta je da čim se umešaju strah, mržnja, ljubomora i obožavanje moći, osjećaj za stvarnost postaje neuravnotežen. Kako sam već istakao, i osjećaj za pravedno također se poremeti. Nema tog zločina, apsolutno nema tog zločina koji se ne može oprostiti kada ga počini „naša“ strana. Čak i kad ne poriče da se zločin dogodio, čak i kad zna da je to upravo onakav zločin kakav je u nekom drugom slučaju osudio, čak i kad prizna da je u intelektualnom smislu nepravedan – čovjek i dalje nije u stanjuosjećati da je taj zločin pogrešan. Radi se o lojalnosti, stoga samilost prestaje funkcionirati.

Razlog porasta i širenja nacionalizma je preveliko pitanje da bi ga se ovdje postavilo. Dovoljno je reći da je on, u oblicima u kojima se javlja kod engleskih intelektualaca, iskrivljeni odraz zastrašujućih bitaka koje se zaista odvijaju u vanjskom svijetu, i da je njegove najgore besmislice omogućio slom patriotizma i religijskih uvjerenja. Ako čovjek slijedi ovu misao, u opasnosti je da ga ona odvede u neku vrstu konzervativizma ili u politički kvijetizam.

Može se uvjerljivo tvrditi – a to je vjerojatno čak i tačno – da je, na primjer, patriotizam cjepivo protiv nacionalizma, da monarhija štiti od diktature, a organizirana religija od praznovjerja. Ili još jednom, može se tvrditi da nikakav nepristran stav nije moguć, da sva kreda i ciljevi podrazumijevaju iste laži, besmislice i barbarstva, a to se često navodi kao razlog nemiješanja u politiku.

Ja ne prihvatam taj argument, ako ni zbog čega drugog onda zbog toga što se u modernom svijetu niko ko se može opisati kao intelektualac ne može ne miješati u politiku, u smislu da ga ona ne zanima. Mislim da se čovjek mora baviti politikom – koristim tu riječ u širokom smislu – i da mora imati preferencije: to jest, mora prepoznati da su neki ciljevi objektivno bolji od nekih drugih, čak i ako se za njih bori jednako lošim sredstvima.

Što se tiče nacionalističkih ljubavi i mržnji o kojima sam govorio, one su dio šminke većine nas, sviđalo se to nama ili ne. Ne znam da li je moguće riještiti ih se, ali vjerujem da je moguće boriti se protiv njih, i da je to u biti jedno moralno nastojanje.
To je prije svega pitanje otkrivanja šta smo zapravo, kakva su zaista naša osjećanja, i zatim ostavljanja prostora za neizbježnu pristranost. Ako mrzite Rusiju i bojite je se, ako ste ljubomorni na moć i bogatstvo Amerike, ako prezirete Židove, ako imate kompleks inferiornosti u odnosu na britanski vladajući stalež, ne možete se tih osjećaja rešiti pukim razmišljanjem.

Ali možete barem priznati da ih gajite, i spriječiti ih da kontaminiraju vaše mentalne procese. Emocionalni porivi od kojih se ne može pobjeći, i koji su možda čak i potrebni za političko djelovanje, bi trebali moći koegzistirati sa prihvatanjem realnosti. Ali za to je, ponavljam, potrebno moralno nastojanje, a suvremena engleska književnost, ukoliko je uopće svjesna važnih pitanja našeg doba, pokazuje kako je malo nas koji smo na to nastojanje spremni.

*Maj 1945.

Novi pogledi, Sarajevo, jesen 2006.
Preveo Mirza Purić

________________________________________

[1] O nacijama, pa čak i o neodređenijim entitetima kao što su Katolička crkva ili proleterijat, se često razmišlja kao o individuama i govori u ženskom rodu (u engleskom jeziku sve apstraktne imenice, te imenice koje označavaju predmete su srednjeg roda i one se upotrebljavaju u ženskom rodu kad se želi istaći privrženost – op.prev.) Očigledno apsurdne opaske, kao na primjer: „Njemačka je po svojoj naravi podmukla“, se mogu naći u bilo kojim novinama koje čovjek otvori, i gotovo svako izgovara nesmotrene generalizacije o nacionalnom karakteru (“Španjolac je rođeni aristokrat“ ili „Svaki Englez je licemjer“). Na mahove se ispostavi da su te generalizacije neutemeljene, ali navika da se one iznose ostaje i često su im skloni ljudi koji za sebe tvrde da imaju internacionalističke stavove, npr. Tolstoj ili Bernard Shaw.

[2] Nekoliko pisaca sklonih konzervativizmu, kao Peter Drucker, su predvidjeli sporazum između Rusije i Njemačke, ali su očekivali stvarni savez ili ujedinjenje koje bi bilo trajno. Niti jedan marksistički ili kakav drugi ljevičarski pisac bilo koje vrste nije bio niti blizu da predvidi pakt.

[3] Vojni komentatori u popularnoj štampi se uglavnom mogu klasificirati kao proruski ili antiruski, prokonzervativni ili antikonzervativni. Pogreške kao što su vjerovanje da je odbrambena linija Mginot neprobojna, ili predviđanja da će Rusija pokoriti Njemačku za tri mjeseca im nisu uzdrmale reputaciju, zato što su uvjek govorili ono što je njihova publika željela čuti. Dva najomiljenija vojna kritičara u krugovima inteligencije su kapetan Liddell Hart i general-major Fuller; prvi tvrdi da je odbrana jača od napada, a drugi da je napad jači od odbrane. Ova kontradikcija niti jednom od njih dvojice nije zasmetala da bude prihvaćen kao autoritet od strane javnosti. Tajni razlog njihove popularnosti u ljevičarskim krugovima je taj da su obojica bili u sukobu sa Ministarstvom rata.

[4] Popularni britanski mjuzikl iz Prvog svjetskog rata baziran na Ali Babi i četrdeset hajduka

[5] Neki Amerikanci su negodovali zbog redoslijeda riječi u polusloženici „anglo-američki“. Predložili su da se ta složenica zamijeni sa „američko-britsanski“

[6] The News Chronicle je pozvao svoje čitateljstvo da pogleda informativni film u kojem se moglo vidjeti cijelo pogubljenje, sa uvećanim kadrovima. The Star je, sa prividnim odobravanjem, objavio slike gotovo golih kolaboracionistica na koje nasrtala pariška rulja. Te su fotografije imale naglašenu sličnost sa fotografijama Židova na koje je nasrtala berlinska rulja.

[7] Pobuna protiv britanske kolonijalne vlasti (op.prev.)

[8] Primjer toga je rusko-njemački pakt, koji se briše iz kolektivnog sjećanja što je brže moguće. Jedan ruski korespondent me obavještava da se spominjanje pakta već izbacuje iz ruskih godišnjaka koji prikazuju skorašnje političke događaje.

[9] Dobra primjer je praznovjerje o sunčanici. Donedavno se vjerovalo da su bijele rase podložnije sunčanici od obojenih rasa, te da se bijelac ne može bezbjedno kretati na tropskom suncu bez kape sa štitnikom. Nije bilo nikakvih dokaza za ovu teoriju, ali ona je služila da se naglase razlike između „urođenika“ i Europljana. Ona je za vrijeme rata tiho odbačena, i cijele su armije manevrirale u tropima bez kapa sa štitnicima. Dok je praznovjerje o sunačnici još bilo živo, činilo se da su engleski doktori u Indiji u njega vjerovali jednako čvrsto kao i laici.