Jedemo li TRULO MESO koje dolazi iz EU samo prepakovana u domaca pakovanja?

    Ne jednom cudili ste se sto u nekim trznim centrima u BiH, svim inace poznatim po niskim cijenama svega pa i mesa i mesnih preradjevina, nekada mozete kupiti smrznutu meso koje je za vise od pola jeftinije od onog svjezeg koje kupujete u mesarama.
    Tajna koja se krije od vas je da je to meso koje je desetinama godina stajalo smrznuto u zemljama EU i dio kojega je cak poceo i truliti, tretirano za ljude otrovnim gasom UGLJEN-MONOKSIDOM. Taj "tretman" daje starom i trulom mesu izgled svjezeg za sledecih par sedmica - taman dok se tako jeftino ne proda i ne pojedu ga "divljaci sa Balkana".
    Bolje da ga neko pojede po bagatelnim cijenama nego da se baci.
    Zbog rigiroznih kontrola i KAZNI u EU oni koji ga posjeduju i ne pomisljaju da ga tamo prodaju.
    Za to imaju zemlje koje nemaju gotovo nikakvu kontrolu proizvoda koji se prodaju na policam i u friziderima trznih centara koji i ono malo kontrola veoma lako izbjegavaju PODMICUJUCI lokalne politicare i inspektore.
    Zemlje koje VAPE za pridruzivanjem EU.
    Zemlje kao BiH, Srbija, Crna Gora, ...

    Pogledajte na slici ispod ova dva komada mesa. To je u stvari isti komad mesa prije i poslije "tretmana".

    Mnogi ljubitelji mesa sirom svijeta ni ne slute da je vise od 70% mesa govedine i piletine u SAD-u, Kanadi i mnogim drugim zemljama sirom svijeta tretirano otrovnim ugljen-monoksidom.
    Cak i meso koje je doslovno TRULO moze nakon tretmana s ugljen-monoksidom izgledati svjeze i takav izgled moze zadrzati nekoliko sedmica. Mesna industrija nastavlja s ubacivanja ovog otrovnog plina u meso i vecinu drugih mesnih proizvoda koje ljudi svakodnevno koriste u velikim kolicinama.
    Pitanje koje se postavlja je: kako se ljudi ne otruju od ovako hemijski tretiranog mesa koje se prodaje porodicama sirom svijeta?
Ugljen-monoksid ili CO, je plin bez ukusa, mirisa i boje, njegov molekul se sastoji od atoma ugljika i atoma kisika, i razlikuje se od javnosti puno poznatijeg ugljen-dioksida, Co2, kojeg mi izdisemo.
Kada ljudi udahnu velike kolicine ugljen-monoksida, ovaj plin se spoji s crvenim krvnim zrncima umjesto kisika i dolazi do trovanja. Obicno se zbog trovanja ljudi onesvijeste, no ako se udahne velika kolicina ovog plina dolazi do smrti, cak i oni ljudi koji prežive trovanje ugljen-monoskidom pate od dugotrajnih neuroloskih problema.

Svjeze meso – ni blizu, samo je “nasminkano” otrovnim ugljen-monoksidom!

    Kanadski odbor za mesne proizvodjace preporucuje da unutrasnja temperatura mesa za ljudsku upotrebu ne predje temperaturu od -15,5 stupnjeva Celzijeve ljestvice u procesu cuvanja. Takve stvari su regulirali i drugi internacionalni proizvodjaci mesa. Cak i sasvim malo povecanje temperature od samo dva stupnja bi smanjilo vremenski period cuvanja mesa u hladnjacima za pola.
    Pa ipak odrzavanje mesa na ovim temperaturama je vrlo zahtjevno za prodavaonice i mesnice. Povrsinska temperatura mesa je obicno puno visa od one u unutrasnjosti mesa stavljenog u frizider, cesto je vanjska temperatura veca i za 10 stupnjeva Celzijuseve ljestvice.
    Meso tako jako brzo propada i truli, tako da je internacionalna mesna industrija investirala ogromne sume novca u modificirano vakumsko pakiranje s ubacivanjem ugljen-monoksida u meso kako bi produzili rok trajanja mesa i period njegova odrzavanja u friziderima prodavaonica.
    Dakle, iako je ugljen-monoksid plin koji moze biti fatalan za ljude ako ga udahnu u velikim kolicinama, mesna industrija insistira da on nije stetan ni opasan za ljude ako u tijelo dospije preko mesa koji je tretirano s CO.
    Ovo nije tacno jer bakterija Clostridium perfringens, koja je treci najbrojniji uzrok trovanja hranom, raste na mesu koje mi smatramo svjezim u nasim prodavaonicama, a koje je tretirano s ugljen-monoksidom i to za vrijeme koje smatramo “unutar roka upotrebe.”

Clostridium Perfringens, anaerobna bakterija koja uzrokuje trovanje, u tijelo se unosi zarazenom hranom, najvise pakovanim mesom tretiranim s CO.

    Marissa Cattoi tehnicarka laboratorije koja analizira uzorke mesa iz supermarketa kaze kako se bakterija Clostridium perfringens, stalno nalazi na svjezem mesu koje se prodaje:

     „Uobicajeno je da testiramo meso na bakteriju Clostridium perfringens. Polovica od pretrazenih uzoraka je pozitivno na ovu bakteriju iako je testirano meso unutar roka upotrebe oznacene na ambalazi. Svi uzorci koji su bili zarazeni bakterijom Clostridium perfringens, dolaze iz paketa unutar kojih je ubacivan ugljični monoksid,“  dodala je Cattoi.

    Je li vam sada malo jasnije kako su preko noci neke kompanije u BiH koje se bave prodajim i preradom mesa postale giganti mimo svake poslovne logike i matematickih pravila?

Ravnodušnost prema objektivnoj istini, pisao Dzordz Orvel

Pisao: Džordž Orvel

Kratka biografija:

     25. juna 1903. godine rođen je engleski pisac Erik Artur Bler, poznat kao Džordž Orvel. Najpoznatiji je po djelima koje su vizija mogućne totalitarne budućnosti svijeta, ali i satira modernih totalitarizama. Otatak njegovog književnog stvaralaštva je nepravedno zapostavljen. Djela: romani "1984", "Životinjska farma", "Niko i ništa u Parizu i Londonu" eseji "U kitu", "Kritički eseji", "Lov na slona", "Engleska, vaša Engleska", knjiga o Španskom građanskom ratu "Kataloniji s ljubavlju" 

Nacionalist ne samo da ne osuđuje zvjerstva koje počini njegova strana, već posjeduje i zavidnu sposobnost da za njih uopće ne čuje. Cijelih šest godina je engleskim obožavateljima Hitlera polazilo za rukom da ne saznaju za postojanje Dachaua i Buchenwalda. A oni koji su bili najglasniji u osudama njemačkih koncentracionih logora su često bili nesvjesni, ili tek neznatno svjesni, da su i u Rusiji postojali koncentracioni logori. Veliki događaji za koje se vezuje smrt miliona ljudi, kao što su glad u Ukrajini 1933, su zapravo izmakli pažnji većine engleskih rusofila. Mnogi Englezi nisu čuli gotovo ništa o istrijebljenju njemačkih i poljskih Židova za vrijeme rata. Njihov vlastiti antisemitizam je doveo do toga da se taj ogromni zločin odbije o njihovu svijest. U nacionalističkoj misli postoje činjenice koje su istinite i neistinite, poznate i nepoznate

Byron na jednom mjestu koristi francusku riječ longueur, i usput napominje da iako u Engleskoj, igrom slučaja, nemamo riječ za to, te stvari imamo u znatnim količinama. Isto tako imamo jednu mentalnu naviku koja je sada tako široko rasprostranjena da utječe na naša razmišljanja o svim temama, ali joj još uvjek nismo dali ime. Kao najbliži postojeći ekvivalent odabrao sam riječ „nacionalizam“, ali vidjet ćemo uskoro da je ne koristim u uobičajenom smislu, ako ni zbog čega drugog, onda zato što se emocija o kojoj govorim ne veže uvijek za ono što se naziva nacijom – to jest za pojedinu rasu ili geografsko područje. Ona se može vezati za neku crkvu ili stalež, ili može funkcionirati u čisto negativnom smislu, biti uperena protiv ovog ili onog, bez potrebe za bilo kakavim pozitivnim objektom lojalnosti.

Pod „nacionalizmom“ prije svega podrazumijevam naviku po kojoj pretpostavljamo da se ljudska bića daju klasificirati poput insekata, i da se cijeli blokovi od nekoliko miliona ili desetaka miliona ljudi mogu sa sigurnošću označavati kao „dobri“ ili „loši“.[1] Zatim – a to je puno važnije – podrazumjevam naviku da se identificiramo sa pojedinom nacijom ili kojom drugom strukturom, da je stavljamo s onu stranu dobra i zla i ne prihvatamo nikakvu drugu zadaću do unaprijeđivanja njenih interesa.

Nacionalizam ne treba brkati sa patriotizmom. Obje riječi se koriste na tako neodređen način da je bilo koja definicija podložna osporavanju, ali čovjek mora napraviti razliku među njima, pošto su u pitanju dvije različite, pa čak i oprečne ideje.

Pod „patriotizmom“ podrazumijevam privrženost određenom mjestu i određenom načinu života za koje neko vjeruje da su najbolji na svijetu, ali nema želju da ih nameće drugim ljudima. Patriotizam je po svojoj naravi defanzivan, kako u vojnom, tako i u kulturnom smislu. S druge strane, nacionalizam je neodvojiv od želje za moći. Trajni cilj svakog nacionalista je da obezbijedi više moći i više prestiža, ne za sebe već za naciju ili kakvu drugu strukturu u kojoj je odlučio utopiti svoj individualitet.

Sve je ovo očigledno dok se odnosi na prepoznatljive i ozloglašene nacionalističke pokrete u Njemačkoj, Japanu i drugim zemljama. Kad se suočimo sa fenomenom poput nacizma, kojeg možemo promatrati izvana, gotovo svi ćemo o njemu reći iste stvari. Ali ovdje moram ponoviti ono što sam već iznio, tj. da riječ „nacionalizam“ koristim samo zato što nemam nikakvu bolju. Nacionalizam, u proširenom smislu u kojem koristim tu riječ, obuhvata pokrete i tendencije poput komunizma, političkog katolicizma, cionizma, antisemitizma, trockizma i pacifizma. On ne znači nužno lojalnost nekoj vladi ili zemlji, a još manje svojoj vlastitoj zemlji, i čak nije niti neophodno da strukture kojima se on bavi zapravo postoje. Da navedemo par očiglednih primjera: jevrejska zajednica, islamski svijet, kršćanski svijet, proleterijat, te bijela rasa su predmeti strastvenih nacionalističkih osjećaja, ali u njihovo postojanje se može ozbiljno sumnjati, i ne postoji definicija za bilo koji od tih pojmova koja bi bila općeprihvaćena.

Također, vrijedi još jednom istaći da nacionalistički osjećaji mogu biti čisto negativni. Postoje, na primjer, trockisti koji su jednostavno postali neprijatelji SSSR-a, a da nisu razvili korenspondirajuću lojalnost nekoj drugoj strukturi. Kad čovjek shvati implikacije ovoga, narav onoga što podrazumijevam pod nacionalizmom postaje u dobroj mjeri jasnija.
Nacionalist je onaj koji razmišlja isključivo, ili uglavnom, u okvirima kompetitivnog prestiža. On može biti pozitivni ili negativni nacionalist – to jest, može koristiti svoju mentalnu energiju da hvali ili blati – ali u svakom slučaju njegove misli uvijek skrenu na pobjede, poraze, trijumfe i poniženja. On historiju, a naročito modernu historiju, vidi kao beskrajni niz uspona i padova velikih struktura moći, i sve što se dogodi, njemu se čini kao dokaz da je njegova strana na višem stupnju, a omraženi rival na nižem. I konačno, bitno je da se nacionalizam ne brka sa pukim obožavanjem uspjeha. Nacionalist se ne rukovodi načelom pukog pristajanja uz jaču stranu. Naprotiv, tek nakon što je odabrao svoju stranu on sebe ubjeđuje da je ona najjača, i u stanju je da se drži tog svog uvjerenja čak i kad su činjenice u ogromnoj mjeri protiv njega. Nacionalizam je glad za moći pomiješana sa samozavaravanjem. Svaki nacionalist zna biti flagrantno neiskren, ali on je također – budući svjestan da služi nečemu većem od njega samog – nepokolebljivo siguran da je u pravu.

Sad kad sam dao ovu opširnu definiciju, mislim da ćemo se složiti da je mentalna navika o kojoj govorim široko rasprostranjena među engleskom inteligencijom, i da je rasprostranjenija u tim krugovima nego u širokim narodnim masama. Određene teme su postale do te mjere okružene pitanjima prestiža da je onima kojima je jako stalo do aktuelne politike postalo gotovo nemoguće pristupiti im na istinski racionalan način.

Od stotina primjera koje bismo mogli odabrati, uzmimo ovaj: koja je od velikih zemalja saveznica najviše doprinijela porazu Njemačke, SSSR, Britanija ili SAD? Teoretski trebalo bi biti moguće dati promišljen, pa možda čak i defanzivan odgovor na to pitanje. Međutim, u praksi se ne mogu izvršiti neophodne kalkulacije, zato što bi svako ko je sklon razbijanju glave oko jednog takvog pitanja o njemu neizbježno razmišljao u okvirima kompetitivnog prestiža.

On bi dakle počeo tako što bi odlučio u korist Rusije, Britanije ili Amerike, ovisno o slučaju, i tek nakon toga bi počeo tragati za argumentima koji potkrepljuju njegovu tvrdnju. Zatim, tu su cijeli nizovi srodnih pitanja na koja se odgovor može dobiti samo od nekog ko je potpuno indiferentan prema cijeloj stvari, i čije je mišljenje ionako vjerovatno bezvrijedno. Otud djelomice potiče nevjerovatan neuspjeh političkog i vojnog prognoziranja u naše vrijeme. Čudno je kad čovjek pomisli da od silnih „eksperata“ i škola niko nije uspio predvidjeti tako predvidiv događaj kao što je rusko-njemački pakt iz 1939.[2] A kad je vijest o paktu pukla, data su najrazličitija moguća objašnjenja i napravljena predviđanja koja su skoro istog trena falsificirana, pošto u gotovo svim slučajevima nisu bila zasnovana ni na kakvoj studiji vjerovatnoće, već na želji da se SSSR prikaže kao dobar ili loš, jak ili slab.

Politički ili vojni komentatori mogu, poput astrologa, preživjeti gotovo svaku pogrešku, zato što njihovi vjerni sljedbenici od njih ne traže procjenu činjenica, već stimulaciju nacionalističke lojalnosti.[3] Estetske prosudbe, naročito književne, su često iskvarene na isti način kao i one političke. Teško da bi jedan indijski nacionalist uživao čitajući Kiplinga, ili da bi jedan konzervativac uvidio vrijednost Mayakovskog, i čovjek je uvijek u iskušenju da tvrdi da svaka knjiga sa čijim se političkim tendencijama on ne slaže mora biti loša sa književnog aspekta. Ljudi izraženih nacionalističkih nazora često izvode tu smicalicu, a da nisu niti svjesni koliko je ona nečasna.

U Engleskoj je, ako se jednostavno uzme u obzir broj ljudi o kojima se radi, dominantni oblik nacionalizma vjerovatno staromodni britanski džingoizam. Sigurno je da je on još uvijek rasprostranjen, i to u većoj mjeri nego što bi većina promatrača vjerovala prije desetak godina. Međutim, ja se u ovom eseju bavim uglavnom reakcijama inteligencije, u čijim krugovima su džingoizam pa čak i patriotizam starog kova gotovo zamrli, mada se čini da sad oživljavaju među manjinom. Među inteligencijom, to ne treba ni reći, dominantan oblik nacionalizma je komunizam – koristim tu riječ u veoma širokom smislu tako da obuhvata ne samo članove Komunističke partije, već i njene simpatizere i općenito rusofile.

Komunist je, za potrebe ovog eseja, neko ko na SSSR gleda kao na svoju otadžbinu, i osjeća da mu je dužnost da pravda rusku politiku i unaprijeđuje ruske interese po svaku cijenu. Očito je da danas u Engleskoj takvih ljudi ima u izobilju, a njihov direktni i indirektni utjecaj je velik. Ali, također cvjetaju i mnogi drugi oblici nacionalizma, i čovjek će tu stvar najbolje sagledati tako što će uočiti sličnosti između različitih, pa čak i naizgled oprečnih idejnih tokova.

Prije deset ili dvadeset godina oblik nacionalizma koji je najbliže odgovarao današnjem komunizmu je bio politički katolicizam. Njegov najistaknutiji eskponent – doduše on je vjerovatno bio ekstreman, a ne tipičan slučaj – je bio G. K. Chesterton. Chersterton je bio pisac znatnog talenta, koji je odlučio zatomiti svoj senzibilitet i intelektualnu čestitost za račun rimokatoličke propagande. Njegovo cjelokupno stvaralaštvo tokom zadnjih dvadesetak godina njegovog života je zapravo bilo beskrajno ponavljanje jedne te iste stvari, zbog svoje nategnute dovitljivosti priglupo i dosadno kao Velika je Dijana Efezijanska. Svaka knjiga koju je napisao, svaki paragraf, svaka rečenica, svaki događaj u svakoj priči, svaki djelić dijaloga su morali nepogrešivo demonstrirati superiornost katolika nad protestantom ili paganom. Ali, Chesterton se nije zadovoljio time da o toj superiornosti razmišlja kao o intelektualnoj ili duhovnoj: ona je morala biti prenesena u okvire nacionalnog prestiža i vojne moći, što je zahtijevalo ignorantsko idealiziranje latinskih zemalja, naročito Francuske. On nije dugo živio u Francuskoj, i njegova slika o njoj – slika zemlje katoličkih seljaka koji neprestano pjevaju Marseljezu uz čaše crvenog vina – je imala otprilike onoliko veze sa stvarnošću koliko i Chu Chin Chow[4] sa svakodnevnim životom u Bagdadu. Uz to je išlo ne samo enormno precijenjivanje francuske vojne moći (i prije 1914. i poslije 1918. on je inzistirao da je Francuska, sama po sebi, bila jača od Njemačke), već i budalasto i vulgarno glorificiranje samog procesa ratovanja. Pored Chestertonovih borbenih pjesama, kao što su Leopanto ili Balada o Sv. Barbari, Juriš Lake brigade izgleda kao pacifistički napis: one su možda najkičastiji primjeri bombastičnosti koji se mogu naći u našem jeziku.

Interesantno je to što bi Chesterton, u slučaju da je romantično smeće koje je on obično pisao o Francuskoj i njenoj vojsci neko drugi napisao o Britaniji i njenoj vojsci, bio prvi koji bi ga izviždao. Na planu unutarnje politike on je bio „mali Englez“, istinski mrzitelj džingoizma i imperijalizma, i, u skaldu sa svojim razmišljanjima, istinski prijatelj demokracije. Pa ipak, kad je gledao van, na međunarodno polje, znao je napustiti svoje principe a da to niko ni ne primijeti. Tako ga njegovo gotovo mistično vjerovanje u vrline demokracije nije spriječilo da se divi Mussoliniju. Mussolini je uništio izabranu vlast i slobodu štampe, a Chesterton se za oboje grčevito borio kod kuće. Ali, Mussolini je bio Italijan i učinio je Italiju jakom, i to je izgladilo stvar. Isto tako Chesterton nikad nije rekao niti jednu riječ protiv imperijalizma i pokoravanja obojenih rasa kad su to činili Italijani ili Francuzi. Njegov dodir sa stvarnošću, njegov književni ukus, pa čak do određenog stupnja i njegov smisao za moralno su bivali iščašeni čim bi se uplela njegova nacionalistička lojalnost.

Očigledno je da postoje značajne sličnosti između političkog katolicizma, čiji primjer predstavlja Chesterton, i komunizma. Isto tako postoje sličnosti između oba ta pojma i, na primjer, škotskog nacionalizma, cionizma, antisemitizma i trockizma.

Karakteristike nacionalističke misli

Izjaviti da su svi oblici nacionalizma isti, čak i po svojoj mentalnoj atmosferi, bi predstavljalo pretjerano pojednostavljivanje, ali postoje određena pravila koja vrijede u svim slučajevima. Glavne karakteristike nacionalističke misli su slijedeće:

Opsesivnost

Niti jedan nacionalist gotovo nikad ne razmišlja, govori ili piše o bilo čemu drugom osim o superiornosti svoje vlastite strukture moći. Svakom nacionalistu je teško, ako ne i nemoguće, da sakrije svoju odanost. Najmanja negativna opaska na račun njegove strukture, ili svako implicitno veličanje neke rivalske organizacije ga ispunjava tjeskobom koju može ublažiti jedino oštrim uzvraćanjem.

Ako je odabrana struktura zapravo neka zemlja, kao na primjer Irska ili Indija, on će uglavnom tvrditi da je ona superiorna ne samo po svojoj vojnoj moći i političkim vrlinama, već i u umjetnosti, književnosti, sportu, strukturi jezika, fizičkoj ljepoti stanovnika, možda čak i po klimi, krajoliku i u kulinarstvu. Pokazat će veliku osjetljivost kad su u pitanju stvari kao što su pravilno postavljanje zastava, odnos veličina naslova i redoslijed kojim se zemlje spominju.[5]
Nomenklatura igra važnu ulogu u nacionalističkoj misli. Zemlje koje dobiju neovisnost ili prođu kroz nacionalističku revoluciju obično promijene ime, i vjerojatno je da svaka zemlja ili kakva druga struktura oko koje se vrte jaki osjećaji ima po nekoliko imena, od kojih svako ima drukčije implikacije. Dvije strane u španjolskom građanskom ratu su ukupno imale devet ili deset imena koja su izražavala različite stupnjeve ljubavi i mržnje. Neka od tih imena (npr. „Patrioti“ za Francove pristaše, ili „Lojalisti“ za pristaše vlade) su, iskreno rečeno, bila čudna, i te dvije suparničke frakcije se nisu mogle usuglasiti oko korišćenja bilo kojeg od njih.

Svi nacionalisti smatraju širenje svog jezika nauštrb rivalskih jezika svojom dužnošću, a ta borba se među govornicima engleskog jezika javlja kao borba među dijalektima. Anglofobični Amerikanci neće koristiti kolokvijalne izraze ako znaju da su ovi britanskog porijekla, a sukob između latinizatora i germanizatora često u pozadini ima nacionalističke motive. Škotski nacionalisti inzistiraju na superiornosti ravničarskog škotskog, socijalisti, čiji nacionalizam preuzima oblik klasne mržnje, se upuštaju u tirade protiv bbc akcenta, pa čak i otvorene varijante glasa „a“. Primjeri su brojni. Nacionalistička misao se često doima kao da je neznatno obojena vjerovanjem u sugestivnu magiju – vjerovanjem koje se otkriva u široko rasprostranjenom običaju spaljivanja političkih neprijatelja u vidu slamnatih lutaka, ili u korišćenju njihovih slika kao mete u streljanama.

Nestabilnost

Nacionalističkoj lojalnosti intenzitet sa kojim se gaji ne smeta da bude prenosiva. Za početak, ona može biti, a često i jest, fiksirana na neku stranu zemlju, kako sam već istakao. Često se sazna da velike nacionalne vođe ili utemeljitelji nacionalističkih pokreta čak niti ne pripadaju zemlji koju slave. Ponekad su potpuni stranci, a češće dolaze iz perifernih područja u kojima je nacionalnost upitna. Primjeri su Staljin, Hitler, de Valera, Disraeli, Poincaré, Beaverbrook.
Pangermanski pokret je dijelom bio tvorevina jednog Engleza, Houstona Chamberlaina. U zadnjih pedeset ili sto godina preneseni je nacionalizam bio uobičajena pojava među književnicima. U slučaju Lafcadia Hearna nacionalizam je bio prenesen na Japan, u slučaju Carlylea i mnogih njegovih suvremenika na Njemačku, a u današnje vrijeme obično se prenosi na Rusiju. Ali posebno je zanimljiva činjenica da je također moguće ponovno prenošenje. Neka zemlja, ili kakva druga struktura, koja je godinama bila obožavana može odjednom postati predmet gađenja, a neki drugi objekt pažnje gotovo istog trena može zauzeti njeno mjesto.

U prvoj verziji Pregleda historije H.G. Welsa i ostalih koji su pisali u to vrijeme, vidi se kako su Sjedinjene države bile na sva usta veličane kao što danas komunisti veličaju Rusiju: međutim, kroz nekoliko godina to nekritičko divljenje se pretvorilo u netrpeljivost. Zadrti komunist koji se u roku od nekoliko sedmica pretvara u jednako zadrtog trockista je uobičajen prizor. Fašistički pokreti u Evropi su u velikoj mjeri članstvo regrutovali iz redova komunista, a lako je moguće da se u nekoliko narednih godina desi obrnut proces. Ono što kod nacionalista ostaje konstanta jest njegovo stanje uma: objekt njegovih osjećaja je promjenljiv, i može biti imaginaran.

Ali za intelektualca, prijenos ima jednu važnu funkciju koju sam nakratko spomenuo u vezi sa Chestertonom. Ono mu omogućuje da bude još veći nacionalist – vulgarniji, blesaviji, zlonamjerniji, nečasniji – nego što bi ikad mogao biti u ime svoje domovine, ili kakve druge strukture o kojoj nešto doista zna. Kada vidi da servilno ili nadmeno smeće koje o Staljinu, Crvenoj armiji i sl. pišu prilično inteligentni i razumni ljudi, čovjek shvati da je tu moralo doći do nekog iščašenja.

U društvima poput našeg neobično je za nekog koga se može opisati kao intelektualca da osjeća duboku privrženost svojoj vlastitoj zemlji. Javno mnijenje – to jest onaj dio javnog mnijenja kojeg je on kao intelektualac svjestan – mu to neće dozvoliti. Većina ljudi koji ga okružuju su skeptični i razočarani, i on će možda zauzeti isti takav stav, iz sklonosti ka oponašanju ili iz čistog kukavičluka: u tom slučaju on napušta oblik nacionalizma koji mu je najbliži, a da se nimalo nije približio istinskom internacionalističkom nazoru. On i dalje osjeća potrebu za otadžbinom, i normalno je da će je potražiti negdje u inozemstvu. Kad je nađe može se nesputano valjati u upravo onim emocijama od kojih se, kako sam vjeruje, emancipirao.

Bog, Kralj, Imperij, britanska zastava – svi zbačeni idoli se mogu ponovo pojaviti pod novim imenima, i pošto ih on ne prepoznaje kao onakve kakvi oni doista jesu, može ih obožavati mirne savjesti. Preneseni nacionalizam, kao i upotreba žrtvenih jaraca, je način da se nađe spas bez promjene ponašanja.

Svi nacionalisti imaju sposobnost da ne opažaju sličnosti između sličnih skupina činjenica. Britanski torijevac će braniti pravo na samoopredjeljenje u Europi i protiviti mu se u Indiji a da ne osjeća nekonzistentnost. Djela se smatraju dobrima ili lošima, ne na osnovu vlastite meritornosti već na osnovu toga ko ih je počinio, i gotovo da nema tog zlodjela – mučenja, uzimanja talaca, prisilnog rada, masovnih deportacija, zatvaranja bez suđenja, krivotvorenja, atentata, bombardiranja civila – koje ne mijenja svoju moralnu boju kada ga počini „naša“ strana.

Liberalni list The News Chronicle je objavio, kao primjer šokantnog barbarstva, fotografije Rusa koje su objesili Nijemci, a zatim je godinu ili dvije kasnije uz toplo odobravanje objavio slične fotografije Nijemaca koje su objesili Rusi.[6] Isto je i sa historijskim događajima. O historiji se uveliko razmišlja u nacionalističkim okvirima, i stvari kao što su inkvizicija, mučenja kojima je pribjegavala Zvjezdana komora, poduhvati engleskih gusara (primjerice Sir Francis Drakea, koji je španjolske zarobljenike derao žive), vladavina terora, ispaljivanje stotina Indijanaca iz topova od strane heroja Pobune[7] ili rezanje lica Irkinja žiletima od strane Cromwellovih vojnika, postaju moralno neutralne ili im se čak pripisuje određena vrijednost kada se smatra da su počinjene u ime „pravedne stvari“.

Ako se čovjek osvrne na zadnjih četvrt stoljeća vidjet će da nije bilo gotovo niti jedne jedine godine da priče o zvjerstvima nisu stizale iz nekog dijela svijeta: pa ipak, niti u jednom pojedinačnom slučaju – Španjolska, Rusija, Kina, Mađarska, Meksiko, Amritsar, Smirna – engleska inteligencija kao cjelina nije povjerovala u postojanje tih zvjerstava i osudila ih. Da li su ta djela bila za osudu, ili da li su se čak i dogodila, o tome se uvijek odlučivalo u skladu sa političkim okolnostima.

Nacionalist ne samo da ne osuđuje zvjerstva koje počini njegova strana, već posjeduje i zavidnu sposobnost da za njih uopće ne čuje. Cijelih šest godina je engleskim obožavateljima Hitlera polazilo za rukom da ne saznaju za postojanje Dachaua i Buchenwalda. A oni koji su bili najglasniji u osudama njemačkih koncentracionih logora su često bili nesvjesni, ili tek neznatno svjesni, da su i u Rusiji postojali koncentracioni logori. Veliki događaji za koje se vezuje smrt miliona ljudi, kao što su glad u Ukrajini 1933, su zapravo izmakli pažnji većine engleskih rusofila. Mnogi Englezi nisu čuli gotovo ništa o istrijebljenju njemačkih i poljskih Židova za vrijeme rata. Njihov vlastiti antisemitizam je doveo do toga da se taj ogromni zločin odbije o njihovu svijest. U nacionalističkoj misli postoje činjenice koje su istinite i neistinite, poznate i nepoznate.

Neka poznata činjenica može biti tako nepodnošljiva da je nacionalist obično gurne u stranu i ne dopusti joj da uđe u logički proces, ili obratno, može ući u sve kalkulacije, a da je nikad ne prizna kao činjenicu, čak ni u vlastitim mislima.

Svakog nacionalista progoni vjerovanje da se prošlost može mijenjati. On provodi jedan dio svog vremena u nekom svijetu fantazije u kojem se stvari događaju onako kako bi trebalo – u kojem je, na primjer Španjolska armada bila uspješna ili ruska revolucija iz 1918. ugušena – i on će prenijeti djeliće tog svijeta u historijske knjige kad god je to moguće. Dobar dio propagandističkih napisa u današnje vrijeme se svodi na čisto krivotvorenje. Ključne činjenice se potiskuju, datumi mijenjaju, citati se vade iz konteksta i prepravljaju tako da im se promijeni značenje. Događaji za koje se drži da se nisu trebali dogoditi se ne pominju i na kraju poriču.[8] 1927. je Čang-Kai-Šek žive skuhao na stotine komunista, pa ipak je kroz deset godina postao jedan od heroja ljevice. Pomjeranja u svjetskoj politici su ga dovela u antifašistički tabor, pa se stoga smatralo da se kuhanje komunista „ne računa“, ili da se možda nije niti dogodilo.

Primarni cilj propagande je, dakako, da utječe na suvremeno javno mnijenje, ali oni koji iznova pišu historiju po svoj prilici djelimično vjeruju da stvarno uguravaju činjenice u prošlost. Kad čovjek uzme u obzir sva do u tančine razrađena krivotvorenja počinjena kako bi se pokazalo da Troicki nije igrao zapaženu ulogu u ruskom građanskom ratu, teško je povjerovati da ljudi koji su za njih odgovorni samo lažu. Vjerovatnije je da oni zaista vjeruju da je njihova verzija ono što se dogodilo na pravdi Boga, i da je prilagođavanje dokumentarne građe toj verziji opravdano.

Indiferentnost prema objektivnoj istini je potaknuta odvajanjem jednog dijela svijeta od drugog, jer to odvajanje otežava otkrivanje onog što se zaista događa. Često se može javiti istinska sumnja u vezi sa događajima od ogromne važnosti. Na primjer, nemoguće je izračunati, u milionima ili možda stotinama miliona, broj smrti prozročenih ratom. Katastrofe o kojima je stalno izvještavano – bitke, masakri, glad, revolucije – su prosječnoj osobi često ulivale osjećaj nestvarnosti.

Čovjek nije imao načina da provjeri navode, nije bio čak niti potpuno siguran da su se te katastrofe dogodile, a uvijek je dobivao potpuno različite interpretacije iz različitih izvora.

Šta je bilo pravedno, a šta nepravedno kod Varšavskog ustanka u avgustu 1944.? Je li istina za njemačke gasne

komore u Poljskoj? Ko je kriv za glad u Bengalu? Istina se vjerojatno dade otkriti, ali činjenice će u gotovo svim novinama biti na tako nečastan način iznesene da se običnom čitatelju može oprostiti što je ili progutao laži ili nije formirao vlastito mišljenje.
Zbog sveopće nesigurnosti u vezi s tim šta se zapravo dešava, lakše je držati se luđačkih vjerovanja.Pošto se nikad ništa u potpunosti ne dokaže ili ospori, najneospornija činjenica se može drsko poricati. Nadalje, iako neprestano razbija glavu pobjedom, moći, porazom, osvjetom, nacionalist je često pomalo nezainteresiran za ono što se događa u stvarnom svijetu.
Ono što on želi jest da osjeti da njegova struktura prolazi bolje nego neka druga, a to mu je lakše postići tako što će prekrižiti protivnika, nego tako što će razmotriti činjenice da vidi da li mu idu u prilog. Sve nacionalističke rasprave su na razini debatnog kluba. One uvijek završavaju neodlučeno, pošto svaki učesnik bez izuzetka vjeruje da je pobjedio. Neki nacionalisti nisu daleko od šizofrenije, žive sretno u snovima o moći i osvajanju koji nemaju nikakve veze sa stvarnim svijetom.

Tri oblika nacionalizma

Ispitivao sam najbolje što mogu mentalne navike koje su zajedničke svim oblicima nacionalizma. Sad je na redu klasificiranje tih oblika, ali je jasno je da se to ne može uraditi temeljno. Nacionalizam je ogromna tema. Svijet muče nebrojene zablude i mržnje koje se presijecaju na kompleksne načine, a neke od najzlokobnijih među njima se još nisu čak niti utisnule u europsku svijest. Ja se u ovom eseju bavim nacionalizmom koji se javlja kod engleske inteligencije. U tim krugovima on je, u puno većoj mjeri nego što je to slučaj kod običnog engleskog naroda, odvojen od patriotizma, pa ga se može proučavati u čistom obliku. Dolje su nabrojane vrste nacionalizma koje sada cvjetaju među engleskim intelektualcima, sa komentarima koji se čine neophodnima. Radi preglednosti koristim tri naslova, Pozitivni, Preneseni i Negativni, mada se neke vrste uklapaju u više kategorija.

Pozitivni nacionalizam

(I) Neotorijevstvo

Primjeri su ljudi poput Lorda Eltona, A.P. Herberta, G.M. Younga, profesora Pickthornea, literatura torijevskog reforskog odbora i magazini kao što su The New English Review i Nineteenth Century and After. Pravi motiv neotorijevaca je želja da se ne prizna da su britanska moć i utjecaj opali. Čak su i oni koji su dovoljno realni da uvide da britanska pozicija u vojnom smislu više nije što je bila skloni tvrditi da „engleske ideje“ (koje obično ostanu nedefinirane) treba da vladaju svijetom. Svi neotorijevci su antiruski nastrojeni, ali je ponekad težište na antiamerikanizmu. Znakovito je da je ovaj misaoni pravac, čini se, stiče poklonike među mlađim intelektualcima, ponekad bivšim komunistima, koji su prošli kroz uobičajeni proces razočaravanja i razočarali se u njega. Anglofob koji iznenada postaje žestoko probritanski orijentiran je prilično uobičajena figura. Pisci koji ilustriraju ovu tendenciju su F.A. Voigt, Malcolm Muggerige, Evelyn Waugh, Hugh Kingsmill, a u psihološkom smislu sličan razvoj se može vidjeti kod T.S. Elliota, Windhama Lewisa i raznih njihovih sljedbenika.

(II) Keltski nacionalizam

Velški, irski i škotski nacionalizam se u nekim tačkama razmimoilaze, ali su slični po svojoj anti-engleskoj orijentaciji. Članovi sva tri pokreta su se protivili ratu, a nastavili sebe opisivati kao proruski orijentirane, i ta skupina luđaka je za sebe čak tvrdila da je istodobno proruska i pronacistička. Ali keltski nacionalizam nije isto što i anglofobija. Njegov glavni motiv je vjerovanje u prošlu i buduću veličinu keltskih naroda i jarko je obojen rasizmom. Kelt bi imao biti duhovno superioran u odnosu na Saksonca – jednostavniji, kreativniji, manje vulgaran, manji snob itd. – ali uobičajena glad za moći je tu, ispod površine. Jedan njen simptom je zabluda da bi Irska, Škotska, pa čak i Vels mogli sačuvati svoju neovisnost bez pomoći sa strane, i da ništa ne duguju britanskoj zaštiti. Među piscima dobre primjere ovog misaonog pravca predstavljaju Hugh McDiarmid i Sean O’Casey. Niti jedan suvremeni irski pisac, čak niti veličine poput Yeatsa ili Joycea, nije potpuno oslobođen tragova nacionalizma.

(III) Cionizam

On ima sve uobičajene karakteristike jednog nacionalističkog pokreta, ali njegova američka varijanta se doima nasilnijom i zloćudnijom od britanske. Klasificiram ga kao direktni, a ne preneseni nacionalizam, zato što cvjeta gotovo isključivo među samim Židovima. U Engleskoj je inteligencija, iz nekoliko prilično nesuvislih razloga, na strani Židova u vezi s palestinskim pitanjem, ali im nije jako stalo do toga. Svi ljudi dobre volje u Engleskoj su također prožidovski orijentirani u smislu da osuđuju nacističko proganjanje Židova. Ali teško da se kod nežidova može sresti bilo kakva stvarna nacionalistička lojalnost, ili vjerovanje u urođenu superiornost Židova.

Preneseni nacionalizam

(I) Komunizam – (II) Politički katolicizam – (III) Rasni osjećaji

Staromodni prezrivi stav prema „urođenicima“ je u Engleskoj znatno oslabljen, a razne pseudoznavstvene teorije koje potcrtavaju superiornost bijele rase su odbačene.[9] Među inteligencijom se rasni osjećaji javljaju samo u transponiranom obliku, tj. kao vjerovanje u urođenu superiornost obojenih rasa. To vjerovanje je sada sve više uobičajeno među engleskim intelektualcima, i vjerojatno je češće prouzročeno mazohizmom i seksualnim frustracijama nego kontaktom sa orijentalnim i crnačkim nacionalističkim pokretima. Snobizam i sklonost ka oponašanju imaju jak utjecaj čak i među onima kojima nije jako stalo do rasnih pitanja. Gotovo svaki engleski intelektualac bi se zgrozio nad tvrdnjom da su bijele rase superiornije u odnosu na obojene, dok mu suprotna tvrdnja ne bi bila za osudu, čak i ako se on sa njom ne slaže. Nacionalistička privrženost obojenim rasama je obično pomiješana sa vjerovanjem da su njihovi seksualni životi superiorni, i postoji obimna podzemna mitologija o seksualnoj moći crnaca.

(IV) Klasni osjećaji

Među intelektualcima iz višeg i srednjeg staleža javljaju se samo u transponiranom obliku – tj. kao vjerovanje u superiornost proleterijata. I u ovom slučaju je pritisak javnog mnijenja na inteligenciju ogroman. Nacionalistička lojalnost proleterijatu i najdublja teoretska mržnja prema buržoaziji mogu koegzistirati, a često koegzistiraju, sa običnim snobizmom u svakodnevnom životu.

(V) Pacifizam

Većina pacifista ili pripada opskurnim vjerskim sektama, ili su jednostavno humanisti koji se protive oduzimanju života, i najradije ne razmišljaju dalje od toga. Ali postoji manjina pacifista intelektualaca čiji je stvarni, doduše skriveni, motiv izgleda mržnja prema zapadnoj demokraciji i divljenje koje osjećaju prema totalitarizmu.

Pacifistička propaganda se obično svodi na to da je jedna strana u sukobu jednako loša kao i ona druga, ali ako čovjek pažljivije promotri napise mlađih intelektualaca pacifista, vidjet će da oni nipošto ne sadrže nepristrasnu osudu, već su gotovo u potpunosti usmjereni protiv Britanije i Sjedinjenih država. Osim toga, oni po pravilu ne osuđuju nasilje samo po sebi, već samo nasilje koje se koristi u odbrani zapadnih zemalja. Ruse, za razliku od Britanaca, ne osuđuju što se brane ratobornim sredstvima, i doista sva pacifistička propaganda ovog tipa izbjegava pominjanje Rusije i Kine. Ne tvrdi se, ponavljam, da bi se Indijci trebali odreći nasilja u svojoj borbi protiv Britanaca.

Pacifistička literatura obiluje dvosmislenim tvrdnjama koje, čini se, znače (ako uopće išta i znače) da su državnici tipa Hitlera poželjniji od onih Churchillovog tipa, i da je nasilje možda oprostivo ako je dovoljno nasilno. Nakon pada Francuske, njihovi pacifisti su se, suočeni sa jednim stvarnim izborom koji njihove engleske kolege nisu morali napraviti, uglavnom priklonili nacistima, a u Engleskoj se čini da je bilo malog preklapanja članstva Unije zakletih na mir i Crnokošuljaša. Pisci pacifisti su pisali hvalospjeve Carlyleu, jednom od intelektualnih otaca fašizma.

Sve u svemu, teško je ne misliti da je pacifizam, onakav kakav se javlja kod jednog dijela inteligencije, potajno inspiriran divljenjem spram moći i uspješnoj okrutnosti. Pacifisti su napravili grešku kad su tu emociju prikačili za Hitlera, ali ona se lako može ponovo prenijeti.

Negativni nacionalizam

(I) Anglofobija

Među inteligencijom je podrugljiv i blago neprijateljski stav prema Britaniji manje-više obavezan, ali on je u mnogim slučajevima neizvještačena emocija. Za vrijeme rata ona se manifestirala kroz defetizam inteligencije, koji je odolijevao dugo nakon što je postalo jasno da sile Osovine ne mogu pobijediti. Mnogi nisu skrivali zadovoljstvo kada je pao Singapur, ili kad su Britanci bili istjerani iz Grčke, i osobito nerado se vjerovalo dobrim vjestima kao što su El Alamein ili broj njemačkih aviona oborenih u bici za Britaniju. Dakako, engleski intelektualci-ljevičari nisu zapravo željeli da Nijemci ili Japanci dobiju rat, ali mnogi od njih nisu mogli da se ne uzbude gledajući svoju vlastitu zemlju poniženu, i željeli su osjetiti da je konačna pobjeda ostvarena zahvaljujući Rusiji, ili možda Americi, a ne Britaniji.
Mnogi intelektualci se na spoljnopolitičkom planu vode načelom da svaka frakcija koju podržava Britanija mora biti u krivu. Kao rezultat toga, mišljenje „prosvijetljenih“ je u velikoj mjeri odraz konzervativne politike u ogledalu. Anglofobija je uvijek podložna obrtanju, i zbog toga je pacifist iz jednog rata, koji je postao belicist u slijedećem ratu, uobičajena pojava.

(II) Antisemitizam

Trenutno postoji malo tragova antisemitizma, pošto su nacistički progoni učinili da svako ko razmišlja bude na strani Židova, a protiv njihovih ugnjetača. Svako ko je dovoljno obrazovan da je čuo za riječ „antisemitizam“ tvdi da je, naravna stvar, oslobođen istog, i antižidovske opaske se brižljivo eliminiraju iz svih vrsta literature.
U stvari se čini da je antisemitizam široko rasprostranjen, čak i među intelektualcima, i sveopća urota šutnje vjerojatno doprinosi njegovom rasplamsavanju. Osobe ljevičarskih razmišljanja nisu imune na njega, a na njihov stav ponekad utječe činjenica da su trockisti i anarhisti uglavnom Židovi. Ali antisemitizam prirodnije leži ljudima konzervativnih naginjanja, koji Židove sumnjiče za slabljenje nacionalnog morala i razvodnjavanje nacionalne kulture. Neotorijevci i politički katolici su uvijek skloni da podlegnu antisemitizmu, makar na mahove.

(III) Trockizam

Ova riječ se koristi u tako širokom smislu da obuhvata anarhiste, demokratske socijaliste, pa čak i liberale. Ja ovdje njome označavam doktrinarnog marksista čiji je glavni motiv neprijateljstvo spram Staljinovog režima. Trockizam je bolje proučavati u opskurnim pamfletima i listovima poput Socijalističkog apela nego u radovima samog Trockog koji nipošto nije bio čovjek sa samo jednom idejom.
Iako je trockizam u nekim mjestima, Sjedinjenim državama, na primjer, u stanju privući velik broj pristaša i razviti se u organiziran pokret sa svojim vlastitim malim Führerom, njegova inspiracija je u biti negativna. Trockist je protiv Staljina, baš kao što je komunist za njega, i poput većine komunista on ne želi mijenjati vanjski svijet koliko želi osjetiti da se bitka za prestiž odvija u njegovu korist.

U oba slučaja prisutna je ista opsesivna fiksacija na jednu jedinu temu, ista nesposobnost da se formira istinski racionalan stav baziran na vjerovatnoći. Činjenica da su trockisti svugdje progonjena manjina, i da je optužba koja se obično iznosi protiv njih, tj. da kolaboriraju sa fašistima očigledno neutemeljena, stvara dojam da je trockizam intelektualno i moralno superioran u odnosu na komunizam; ali upitno je da li postoji neka velika razlika. Najtipičniji trockisti su u svakom slučaju bivši komunisti, i svako do trockizma dolazi isključivo preko nekog od ljevičarskih pokreta. Niti jedan komunist nije siguran od iznenadnog skretanja u trockizam, osim ako ga za njegovu partiju ne veže dugogodišnja navika. Čini se da se obrnuti proces ne dešava često, iako za to nema jasnog razloga.

U klasifikaciji koju sam gore pokušao napraviti, činit će se da sam često pretjerivao, previše pojednostavljivao, iznosio neosnovane pretpostavke i izostavljao postojanje običnih, časnih motiva.
To je bilo neizbježno, zato što u ovom eseju pokušavam izolirati tendencije koje postoje u mislima svih nas i pervertiraju naša razmišljanja, a da se ne javljaju u čistom stanju ili operiraju kontinuirano. Važno je na ovom mjestu popraviti previše pojednostavljenu sliku koju sam morao naslikati.
Za početak, niko nema pravo pretpostaviti da je svako, ili čak svaki intelektualac inficiran nacionalizmom. Kao drugo, nacionalizam može biti povremen i oraničen. Inteligentan čovjek se može djelomice odati vjerovanju koje ga privlači i za koje on zna da je apsurdno, a može ga dugo držati van svog uma i vraćati mu se samo u trenucima bijesa ili sentimentalnosti, ili kad je siguran da se ne radi ni o kakvom važnom pitanju. Kao treće, nacionalistički kredo se može usvojiti iz dobrih namjera, sa neonacionalističkim motivima. Kao četvrto, u istoj osobi mogu koegzistirati više vrsta nacionalizma, čak i vrste koje se međusobno poništavaju.

Sve vrijeme sam govorio „nacionalist ovo“ ili „nacionalist ono“, koristeći u svrhu ilustracije ekstreman tip nacionalista koji jedva da je pri zdravoj pameti, i koji u svojoj glavi nema neutralnih područja niti interesovanja za bilo šta izuzev borbe za vlast. U biti, takvi ljudi su prilično uobičajeni, ali nisu vrijedni baruta i zrna. U stvarnom životu se mora boriti protiv Lorda Eltona, D.N. Pritta, Lady Houston, Ezre Pounda, Lorda Vansittarta, oca Coughlina i ostatka te sumorne bratije, ali njihovu intelektualnu deficitarnost ne vrijedi ni isticati. Monomanija je nezamisliva, a činjenica da niti nijedan nacionalist zadrtije fele nije kadar napisati knjigu koja će, nakon što prođu godine, biti vrijedna čitanja ima određeni deodorirajući efekat.

Ali i kad čovjek prizna da nacionalizam nije svugdje trijumfovao, i da još uvijek postoje ljudi čija prosudba nije ostavljena njihovim željama na milost i nemilost, ostaje činjenica da je mentalna navika zvana nacionalizam rasprostranjena, i to toliko da se razni veliki i teški problemi – Indija, Poljska, palestina, Španjolski građanski rat, moskovska suđenja, američki crnci, rusko-njemački pakt ili šta već – ne mogu razmatrati na razumnoj ravni, ili to barem nikad nije slučaj.
Eltoni, Pritti i Coughlini, od kojih je svaki zapravo jedna velika usta koja iznova i iznova izvikuju jednu te istu laž, su očigledno ekstremni slučajevi, ali mi se zavaravamo ako ne shvatamo da im možemo sličiti u trenucima nepažnje.
Dovoljno je udariti određenu žicu, dovoljno je nagaziti ovaj ili onaj žulj – a to može biti žulj čije se postojanje dotad nije niti slutilo – pa da se i najpravednija osoba fine naravi pretvori u okrutnog partijaša kojem je na umu samo da „zada udarac“ protivniku, i kojem je svejedno koliko laži pri tome izgovori i koliko logičkih grešaka počini.
Kada je Lloyd George, koji je bio protivnik Burskog rata, u Donjem domu obznanio da britanski službeni izvještaji tvrde da je, kad se cifre saberu, ubijeno više Bura nego što cijela burska nacija broji, ostalo je zapisano da je Arthur Balfour skočio na noge i uzviknuo: „Gade!“. Vrlo malo ljudi je imuno na zastranjivanja tog tipa. Crnac kojeg odbije bijela žena, Englez koji čuje Amerikanca kako ignorantski kritizira Englesku, katolički apologet kad ga se podsjeti na Španjolsku armadu, svi će reagirati na isti način. Jedan ubod u nacionalistički nerv i intelektualna čestitost može nestati i najjasnije činjenice se mogu poricati.

Tipovi nacionalista
Ako čovjek bilo gdje u svojoj glavi gaji nacionalističku lojalnost ili mržnju, određene činjenice su mu neprihvatljive, iako na neki način zna da su istinite. Evo samo nekoliko primjera. Dolje sam naveo pet tipova nacionalista, i uz svaki tip priložio po jednu činjenicu koju taj tip nacionalista nikako ne može prihvatiti, čak ni u svojim najskrivenijim mislima.

Britanski torijevac. Britanija je iz rata izašla smanjene moći i prestiža.

Komunist. Rusija bi pretrpjela poraz od Njemačke da joj nisu pomogle Britanija i Amerika.

Irski nacionalist. Irska je u stanju sačuvati neovisnost samo zahvaljujući britanskoj zaštiti.

Trockist. Ruske mase prihvataju Staljinov režim.

Pacifist. Oni koji se „odriču“ nasilja mogu to uraditi zato što drugi čine nasilje u njihovo ime.

Sve te činjenice su itekako očigledne ako je slučaj htio da se ne upetljaju emocije: ali tip osobe naveden u svakom od ovih slučajeva ih ne može trpjeti, pa ih mora poricati i na tom poricanju konstruirati lažne teorije. Vraćam se zapanjujućem neuspjehu vojnog predviđanja u ratu. Mislim da je istina da je inteligencija bila u krivu u većoj mjeri nego obični ljudi, i da je bila u krivu upravo zato što je bila pod većim utjecajem partijaških emocija. Prosječan intelektualac sa ljevice je, na primjer, vjerovao da je rat bio izgubljen 1940., da će Nijemci sigurno pregaziti Egipat 1942.,  da Japanci nikad neće biti istjerani iz zemalja koje su osvojili, i da anglo-američka kampanja bombardiranja nije imala nikakvog efekta na Njemačku. On nije mogao vjerovati u te stvari zato što mu je njegova mržnja prema britanskom vladajućem staležu branila da prizna da britanski planovi mogu uspjeti. Nema kraja glupostima koje čovjek može progutati ako je pod utjecajem takvih osjećaja.

Na primjer, čuo sam izjavu, iznesenu sa sigurnošću, da su američke trupe dovedene u Europu ne da bi se borile protiv Nijemaca, već da bi ugušile englesku revoluciju. Čovjek mora pripadati inteligenciji da bi vjerovao u takve stvari: niti jedan običan čovjek ne bi mogao biti takva budala.

Kad je Hitler napao Rusiju, zvaničnici iz Ministarstva za obavještavanje su „kao propratnu informaciju“ objavili upozorenje da bi Rusija mogla pasti za šest sedmica. Komunisti su, sa druge strane, svaku fazu rata smatrali ruskom pobjedom, čak i kad su Rusi bili odbačeni gotovo do Kaspijskog mora i kad ih je bilo zarobljeno nekoliko miliona. Nema potrebe za nabrajanjem primjera.
Poenta je da čim se umešaju strah, mržnja, ljubomora i obožavanje moći, osjećaj za stvarnost postaje neuravnotežen. Kako sam već istakao, i osjećaj za pravedno također se poremeti. Nema tog zločina, apsolutno nema tog zločina koji se ne može oprostiti kada ga počini „naša“ strana. Čak i kad ne poriče da se zločin dogodio, čak i kad zna da je to upravo onakav zločin kakav je u nekom drugom slučaju osudio, čak i kad prizna da je u intelektualnom smislu nepravedan – čovjek i dalje nije u stanjuosjećati da je taj zločin pogrešan. Radi se o lojalnosti, stoga samilost prestaje funkcionirati.

Razlog porasta i širenja nacionalizma je preveliko pitanje da bi ga se ovdje postavilo. Dovoljno je reći da je on, u oblicima u kojima se javlja kod engleskih intelektualaca, iskrivljeni odraz zastrašujućih bitaka koje se zaista odvijaju u vanjskom svijetu, i da je njegove najgore besmislice omogućio slom patriotizma i religijskih uvjerenja. Ako čovjek slijedi ovu misao, u opasnosti je da ga ona odvede u neku vrstu konzervativizma ili u politički kvijetizam.

Može se uvjerljivo tvrditi – a to je vjerojatno čak i tačno – da je, na primjer, patriotizam cjepivo protiv nacionalizma, da monarhija štiti od diktature, a organizirana religija od praznovjerja. Ili još jednom, može se tvrditi da nikakav nepristran stav nije moguć, da sva kreda i ciljevi podrazumijevaju iste laži, besmislice i barbarstva, a to se često navodi kao razlog nemiješanja u politiku.

Ja ne prihvatam taj argument, ako ni zbog čega drugog onda zbog toga što se u modernom svijetu niko ko se može opisati kao intelektualac ne može ne miješati u politiku, u smislu da ga ona ne zanima. Mislim da se čovjek mora baviti politikom – koristim tu riječ u širokom smislu – i da mora imati preferencije: to jest, mora prepoznati da su neki ciljevi objektivno bolji od nekih drugih, čak i ako se za njih bori jednako lošim sredstvima.

Što se tiče nacionalističkih ljubavi i mržnji o kojima sam govorio, one su dio šminke većine nas, sviđalo se to nama ili ne. Ne znam da li je moguće riještiti ih se, ali vjerujem da je moguće boriti se protiv njih, i da je to u biti jedno moralno nastojanje.
To je prije svega pitanje otkrivanja šta smo zapravo, kakva su zaista naša osjećanja, i zatim ostavljanja prostora za neizbježnu pristranost. Ako mrzite Rusiju i bojite je se, ako ste ljubomorni na moć i bogatstvo Amerike, ako prezirete Židove, ako imate kompleks inferiornosti u odnosu na britanski vladajući stalež, ne možete se tih osjećaja rešiti pukim razmišljanjem.

Ali možete barem priznati da ih gajite, i spriječiti ih da kontaminiraju vaše mentalne procese. Emocionalni porivi od kojih se ne može pobjeći, i koji su možda čak i potrebni za političko djelovanje, bi trebali moći koegzistirati sa prihvatanjem realnosti. Ali za to je, ponavljam, potrebno moralno nastojanje, a suvremena engleska književnost, ukoliko je uopće svjesna važnih pitanja našeg doba, pokazuje kako je malo nas koji smo na to nastojanje spremni.

*Maj 1945.

Novi pogledi, Sarajevo, jesen 2006.
Preveo Mirza Purić

________________________________________

[1] O nacijama, pa čak i o neodređenijim entitetima kao što su Katolička crkva ili proleterijat, se često razmišlja kao o individuama i govori u ženskom rodu (u engleskom jeziku sve apstraktne imenice, te imenice koje označavaju predmete su srednjeg roda i one se upotrebljavaju u ženskom rodu kad se želi istaći privrženost – op.prev.) Očigledno apsurdne opaske, kao na primjer: „Njemačka je po svojoj naravi podmukla“, se mogu naći u bilo kojim novinama koje čovjek otvori, i gotovo svako izgovara nesmotrene generalizacije o nacionalnom karakteru (“Španjolac je rođeni aristokrat“ ili „Svaki Englez je licemjer“). Na mahove se ispostavi da su te generalizacije neutemeljene, ali navika da se one iznose ostaje i često su im skloni ljudi koji za sebe tvrde da imaju internacionalističke stavove, npr. Tolstoj ili Bernard Shaw.

[2] Nekoliko pisaca sklonih konzervativizmu, kao Peter Drucker, su predvidjeli sporazum između Rusije i Njemačke, ali su očekivali stvarni savez ili ujedinjenje koje bi bilo trajno. Niti jedan marksistički ili kakav drugi ljevičarski pisac bilo koje vrste nije bio niti blizu da predvidi pakt.

[3] Vojni komentatori u popularnoj štampi se uglavnom mogu klasificirati kao proruski ili antiruski, prokonzervativni ili antikonzervativni. Pogreške kao što su vjerovanje da je odbrambena linija Mginot neprobojna, ili predviđanja da će Rusija pokoriti Njemačku za tri mjeseca im nisu uzdrmale reputaciju, zato što su uvjek govorili ono što je njihova publika željela čuti. Dva najomiljenija vojna kritičara u krugovima inteligencije su kapetan Liddell Hart i general-major Fuller; prvi tvrdi da je odbrana jača od napada, a drugi da je napad jači od odbrane. Ova kontradikcija niti jednom od njih dvojice nije zasmetala da bude prihvaćen kao autoritet od strane javnosti. Tajni razlog njihove popularnosti u ljevičarskim krugovima je taj da su obojica bili u sukobu sa Ministarstvom rata.

[4] Popularni britanski mjuzikl iz Prvog svjetskog rata baziran na Ali Babi i četrdeset hajduka

[5] Neki Amerikanci su negodovali zbog redoslijeda riječi u polusloženici „anglo-američki“. Predložili su da se ta složenica zamijeni sa „američko-britsanski“

[6] The News Chronicle je pozvao svoje čitateljstvo da pogleda informativni film u kojem se moglo vidjeti cijelo pogubljenje, sa uvećanim kadrovima. The Star je, sa prividnim odobravanjem, objavio slike gotovo golih kolaboracionistica na koje nasrtala pariška rulja. Te su fotografije imale naglašenu sličnost sa fotografijama Židova na koje je nasrtala berlinska rulja.

[7] Pobuna protiv britanske kolonijalne vlasti (op.prev.)

[8] Primjer toga je rusko-njemački pakt, koji se briše iz kolektivnog sjećanja što je brže moguće. Jedan ruski korespondent me obavještava da se spominjanje pakta već izbacuje iz ruskih godišnjaka koji prikazuju skorašnje političke događaje.

[9] Dobra primjer je praznovjerje o sunčanici. Donedavno se vjerovalo da su bijele rase podložnije sunčanici od obojenih rasa, te da se bijelac ne može bezbjedno kretati na tropskom suncu bez kape sa štitnikom. Nije bilo nikakvih dokaza za ovu teoriju, ali ona je služila da se naglase razlike između „urođenika“ i Europljana. Ona je za vrijeme rata tiho odbačena, i cijele su armije manevrirale u tropima bez kapa sa štitnicima. Dok je praznovjerje o sunačnici još bilo živo, činilo se da su engleski doktori u Indiji u njega vjerovali jednako čvrsto kao i laici.

Nafta je neiscrpna sirovina

UVOD 

    Nista na svijetu mi ne zvuci toliko glupo kao kada se fraza "fosilno gorivo" upotrijebi za naftu.

    Ugalj da ali nafta ... ???

    Taj naziv navodi na ono sto su nas u skoli ucili da su prije nekoliko miliona godina postojala ogromna stvorenja (koja su "naucnici" nazvali zajednickim nazivom "dinosaurusi") i da su ta stvorenja jednog dana odlucila da se sakupe u gigantske grupe na par mjesta na Zemlji, umru i pretvore se u naftu.

   ???

   

    Mozete li da zamislite da su se stvari tako odvijale, doduse bez sarkasticnog dijela koji ja licno ne mgu da izbjegnem kada se govori o "nastanku nafte od fosila dinosaurusa"?

    Kada se sjetim cemu su me u skoli ucili o nastanku nafte dodje mi da se smijem jer mi ta "nauka" izgleda bas kao neki Volt Diznijev crtani film sa Mikijem, Siljom, Patkom Dacom i par dinosaurusa pred samo izumiranje.

    Pokusajmo na to gledati kao razumna ljudska bica koja su nakon 30, 40 i vise godina napokon shvatila da je dobar dio onoga cemu su nas u skolama ucili bilo bas u nivou Diznijevih crtanih filmova.

    Pokusajmo analizirati teoriju o nafti kao fosilnom gorivu nastalom od pocrkanih dinosaurusa:

• je li moguce da se dinasaurusi sakupe na odredjenim mjestima i u tolikom broju sto zahtijeva vrhunsku organizaciju a ti isti naucnici nam tvrde da su jedva bili inteligentna bica,
• ako znamo da se naftna nalazista nalaze na dubini od nekoliko kilometara je li moguce povjerovati da su se dinasaurusi sakupili na tim dubinama u Zemlji,
• kako to da su neki dinosaurusi odbili da se "ukopaju" u zemlju i pretvore u naftu nego su odlucili da umru na povrsini i pretvore se u fosilne skelete koji dan danas bivaju otkrivani ali samo na nekim lokacijama na Zemlji,
• poslije 100-injak godina exploatacije i koristenja nafte i pored TOLIKE KOLICINE nafte potrosene  te koliko jos "strucnjaci" prognoziraju da ima zaliha, grubom procjenom i bez brojeva bismo mogli zakljuciti da je Zemlja davno u praistoriji bila bukvalno PREKRIVENA DINOSAURUSIMA da bi mogla nastati TOLIKA KOLICINA nafte,
• za slonove kazu da su prezivjeli dinosaurusi a svako od vas je cuo za "Groblja Slonova" - to su mjesta gdje slonovi iz jedne regije u Africi kada osjete da im se kraj blizi odu da umru i tako hiljadama godina (a zasto ne i milionima ako vec kazu da su prezivjeli dinosaurusi sto bi znacilo da su postojali u istom vremenu kao i dinosaurusi) i sve sto na tim grobljima mozemo naci su KOSTI.                    Nema ni traga nafti.

    Ovako mozemo u nedogled redati nelogicnosti i nebuloze kojima su nase mozgove kljukali svakojaki "strucnjaci" i "naucnici"

    Mozete li uopste zamisliti nacin da od, recimo, milijardu ODJEDNOM umrlih dinosaurusa nastane nafta? 

    Postoje dva zakljucka a vi sami odlucite koji od njih je realan i istinit:

1. Prije nekoliko miliona godina Zemlja je bila prekrivena dinosaurusima kao skakavcima. Jednog dana iz nekog njima poznatog razloga, svo oni su se sabrali u grupe od sta ja znam miliona jedinki i odlucili da svi zajedno polipsu i pretvore se u naftu. Na sastanku njihovih vodja koje su oni slijepo slijedili u svemu pa i u smrti, odluceno je da se ukopaju kilometrima duboko kako bi se raspadali na temperaturi i pritisku koji omogucuju da se njihove lesine pretvore u naftu. Naravno, poznavanje tehnoloskog procesa pretvaranja lesine u naftu su itektko poznavali sa svojim jadnim mozgicima. Jedan broj dinosaurusa je morao da ostane pored rupetine u koju su nakon kopanja i izlaska iz nje ostali dinosaurusi poskakali kako bi tu istu rupu u zemlji zagrnuli. E, onda su i ovi "zagrtaci" dinosaurusi izumrli i bas njihove koske arheolozi nalaze na samoj povrsini zemlje.                      Nauka do sada jedino nije odgonetnula KO ih je na sve to nagovorio, STA ih je navelo da izgube razlog za zivot i to svi do jednog, KAKO su komunicirali tokom dogovaranja i organizovanja mozda ritualnog kolektivnog samubistva, ZASTO nam nisu ostavili nikakve zapisnike o svemu tome, KOME je bilo u interesu da se rijesi dinosaurusa i da ih pretvori u naftu, OD KOGA je potekla ideja o izumiranju i pretvaranju u nafru, ... i jos mnoga pitanja .
2. LAZ I OBMANA je sve sto su nas ucili u skoli o nastanku i kolicinama dostupne nafte pocev od samog naziva "fosilno" gorivo

    U slucaju da ste zaokruzili odgovor pod 1 ... nastavite da zivite u crtanom filmu.

    U slucaju da ste zaokruzili odgovor pod 2 molim vas da nastavite citati o tome kako je zaista nastala I DALJE NASTAJE nafta i kako su njene zalihe - NEOGRANICENE.

     Kada zavrsite sa citanjem, molim vas da clanak podijelite sa svojim prijateljima na drustvenim mrezama kao Facebook, Twitter, ... kako bi sto vise ljudi saznalo za ovo.

DVIJE SUPROSTAVLJENE TEORIJE O PORIJEKLU NAFTE

    Postoje dvije suprostavljene teorije o porijeklu nafte:

1. Organska (Biogenic) i
2. Neorganska (Abiogenic)

    O tim teorijama intenzivno se raspravlja od 1860, a rjedje nakon otkrica ogromnih rezervi nafte

ORGANSKA (BIOGENIC) TEORIJA    

    Teoriju da se nafta formirala od  organskog detritusa je izvorno predlozio 1757 ruski naucnik Mihail Vasiljevic Lomonosov.

    Prema toj teoriji su se ostaci pokopanog biljnog i zivotinjskog svijeta (organski detritus) stotinama metara duboko djelovanjem pritiska i temperature kroz dugo vremena, u geoloskoj skali, pretvorili u kerogene ugljikovodike (catagenesis). 

    Vazno je napomenuti da u to vrijeme, kada su bile predlozene biogene teorije formiranja nafte, svijet jos nije imao naucni napredak kroz izvjestaje istrazivanja svemira i tehnologije teleskopa i sondi, kao sada kada je poznato da je obilje ugljikovodika (nafta i prirodni plin) prisutno kako na Zemlji tako i sire u Suncevom sistemu pa i svemiru. 

NEORGANSKA (ABIOGENIC) TEORIJA

    Neorganska teorija tvrdi da su duboko u Zemljinoj utrobi depoziti iskonskih ugljikovodika zarobljeni prilikom formiranja planeta.  

    Stotine kilometara duboko, molekule ugljikovodika (uglavnom metana) koji se sele iz plasta do kore sadrze slozene molekule ugljikovodika. U ovom brzom migracijskog procesa, primordijalne plinovi poput helija i dusika mogu biti prisutni i konfigurisani kao nosaci plinova.

    Prisutnost nekih bioloskih molekula povezanih s iskonskim ugljikovodikom usko je povezana s kontaminacijom mikroorganizmima (Archaea) koje se hrane ugljikovodikom i umiru u nafti, ostavljajuci svoje dijelove kao otike prstiju unutar nafte na plicim razinama u kori.  

    Gotovo svi ugljikovodici koji hemijski tvore naftu su stabilni na velikim dubinama i oni su iskonske i migrirajuci spojevi, dakle, naftni depoziti predstavljaju jednostavan pomak ugljikovodika (nafta i prirodni plin) od svoje izvorne formacije, odnosno, od Zemljinog gornjeg plasta na plice razine u koru.    

 

    Prve teorije u sumnju o organskom porijeklu nafte su se pojavile u 19 vijeku kada su francuski kemicar Marcellin Berthelot i ruski kemicar Dmitrij Ivanovic Mendeljejev predlozili da objasne pravo podrijetlo nafte. 

                        Dmitri Mendeleev (1834-1907)                         Marcellin Berthelot (1827-1907) 
 

    Njihove teorije su ozivjele u desetljecu nakon 1950.

    Prema njima dvojici ugljikovodici kao sto su prirodni plin i nafta su iskonski materijali, tj. izvorno nastali u Zemlji tokom procesa planetarnog stvaranja i nemaju nikakvu vezu s bioloskog materijalom u blizini povrsine Zemlje. Nekoliko studija na temelju termodinamike; eksperimenti visokog tlaka, temperature, mnogi dokazi iz geofizickih, geohemijskih i geoloskih podataka, u kombinaciji s podacima iz svemirskih sondi i teleskopa u Suncevom sistemu i svemiru jasno su pokazali abiotsko podrijetlo nafte.
   Anorganska teorija je u suprotnosti s idejom o iscrpljivanju nafte (peak oil), koja pretpostavlja da je nafta formirana bioloskim procesima, natalozena samo u malim kolicinama i da ce se jednog dana te zalihe iscrpiti. Prema Abiogenic (abiotski) teoriju, ugljikovodici su vrlo obilne na planeti, ali potraga za otkrica komercijalnih akumulacije nije jednostavan jer mora proci kroz razumijevanje geologije od povoljnih podrucja, a osobito razumjeti pravu prirodu nafte i prirodnog plina

    Ruski geolog Nikolaj Alexandrovitch Kudryavtsev je bio prvi zagovornik moderne teorije abiotskog nastanka nafte, u 1951.  

 

Nikolai A. Kudryavtsev (1893-1971)

    On je tvrdio da nafta sa slicnim kemijskim sastavom stvorena od prirodnih sirovina nikada nije bila izradjena od biljnog materijala u laboratoriju u uvjetima nalik onima u prirodi. On analizira geologiju Athabasca bitumenskih pijesaka u Alberta, Kanada (Athabasca Tar Sands) i zakljucio da "Izvorne stijene" nisu mogle stvoriti ogromne kolicine nafte u tim pijesakovima (zalihe trenutno procjenjuje oko 1,7 milijardi barela) i stoga vecina objasnjenje je da je nafta po porijeklu abiotska, abiogenicna, anorganska i da dolazi iz duboke unutrasnjosti Zemlje kroz duboke rasjede.
   Kudryavtsevo Pravilo navodi da "svaka regija u kojoj su ugljikovodici pronadjeni na jednoj razini vidjeti ce se da su ugljikovodici prisutni u vecim ili manjim kolicinama, ali na svim razinama dolje te u podzemnoj stijeni."
   Kudryavtsev je radio sa briljantnih naucnicima kao Petr N. Kropotkinom, Vladimir B. Porfir'ev i Emmanuil B. Chekaliuk i Vladilen A. Krayushkin i Georgi E. Boykom i Georgija I. Voitov i Grygori N. Dolenko i Iona V. Greenberg, Nikolaj S. Beskrovny, Victor F. Linetsky i mnogi drugi.
   On se smatra ocem moderne Abioticki nafte teoriju. 

    Oni koji zagovaraju teoriju o NEorganskom porijeklu nafte imaju jak argumenat u tome da se ugljikohidrati mogu naci gotovo na svim planetama u Suncevom sistemu i Svemiru.

    Metan je detektovan na Jupiteru, Marsu, Saturnu (i njegovim satelitima Japet, Titan, Enceladus), Neptunu (Triton), Uranu (Ariel, Miranda, Oberon, Titanija, Umbriel), Plutonu, Kometu Halley, Cometu Hyakutake i kozmickim prasinama, izmaglicama i medjuzvjezdanom plinu.

 Prikaz prisutnosti metana na Marsu

Titan, Saturnov mjesec. Sadrži jezera            Radarska fotografija regije oko Titanovog sjevernog

        i mora tekućih ugljikovodika,                            pola.Vecina metanskih jezera i mora su

                   uglavnom metana i etana                     koncentrisani na njegovoj sjevernoj hemisferi

    Jedan od dokaza je i to sto su spojevi ugljikohidrata koje sadrzi i nafta nadjeni u sastavu meteora koji su pali na zemlju u davnoj i skorijoj proslosti.

    Svemirski teleskopi Hubble i Spitzer imaju mogucnost da metodom spektralne analize odrede hemijski sastav evemirskih tijela u koja se ubraja i Zvjezdana Izmaglica Orionova Nebula. Njenom analizom je utvrdjeno da sadrzi Policiklicke Aromatske Ugljikovodike (PAH-a) koji su uobicajeni u izmaglii i  kometama.

    Ove aromatski spojevi su takodjer dio nafte.

 Svemirska izmaglica Orionova Nebula. 

Zute nijense boje znace prisustvo Policikličkih Aromatskih Ugljikovodika (PAH).

    Postoji jos par veoma jakih dokaza koji podupiru teoriju o neorganskom nastanku nafte. 

    Jedan od njih su 

SUPERGIGANTSKA NALAZISTA NAFTE I ZEMNOG GASA I NAFTNI PIJESAK

   

    Ruski geolog Nikolaj Alexandrovitch Kudryavtsev bio je istaknuti zagovornik neorganske teorije. On je predstavio mnoge primjere da znatne, a ponekad i komercijalnih kolicina ugljikovodika nadjene u baznim kristalnim stijenama ili u sedimentima s kojim se direktno preklapaju.
   On je naveo slucajeve u Kanzasu i Kaliforniji (SAD), u zapadnoj Venezueli i Maroku. Takodjer je pokazao da su rezervoari nafte u sedimentnim slojevima cesto vezani za znacajne duboke pukotine u dubokim slojevima Zemlje odmah ispod ove akumulacije. To se takodjer dokazuje u supergiantskim podrucjima kao sto su Ghawar u Saudijskoj Arabiji; Athabasca naftni pijesak, u Kanadi; Orinoco naftni pijesak, u Venezueli, prevlaka-Hugoton plinskog polja u Teksasu, Kanzasu i Oklahomi koji takodjer proizvodi helij u komercijalnim kolicinama; Tengiz u Kazahstan, Prudhoe Bay oilfield u sjevernoj padini, Aljaske, Lula polje, u Brazilu, White Tiger oilfield, Vijetnam i mnogi drugi kao supergiant South Pars / North Dome polje ili Sjevernoj Field koja je najveci svjetski proizvodjac prirodnog plina, kondenzata polje nalazi u Perzijskog zaljeva, dijeli izmedju Irana i Katara.
   U naftnom polju Last Soldier (Wyoming, USA), Kudryavtsev je utvrdio da u svim horizontima geoloskog dijela, pjescenjaka iz kambrija na naslovnici krede u osnovi i imaju zalihe nafte. Protok nafte ostvaren je takodjer u osnovici. Plinoviti ugljikovodici, istaknuo je, nisu rijetki ni u magmatskim i metamorfnim stijenama kanadskog stita. Nafta u Pretkambrij gnajsu nalazi se na zapadnoj obali Bajkalskog jezera u Rusiji. On je naveo da je nafta prisutna u vecim ili manjim kolicinama, ali u svim horizontima ispod bilo koje naftne akumulacije, ocito potpuno neovisna o promjenljivosti uvjetia formiranja iz tih razdoblja. Ova teorija je postala poznata kao "Kudryavtsevo pravilo" i mnogi primjeri toga su snimljeni u razlicitim dijelovima svijeta. On je zakljucio da je komercijalnu akumulaciju nafte jednostavno naci tamo gdje su propusne zone pokrivene nepropusnim.
    Kudryavtsev je uveo niz drugih relevantnih razmatranja kao argumente.  

    Plameni stupci koji su nekada dosezali visinu od 500 metara i vise su se vidjeli tijekom erupcije nekih vulkana, kao recimo tijekom erupcije Mount Merapi, na Sumatri 1932.  

    U erupcijama blatnih vulkana ogromne kolicine metana sa oslobodjaju u atmosferu, tako da su cak i vecina nekad plodnih plinskih polja iscrpljene vec odavno.  

    Voda iz blata iz vulkana nosi neke kemikalije kao sto su jod (I), brom (Br) i bor (B) koje nisu mogle biti izvedene iz sedimenata i narednih koje prelaze koncentracije prisutne u morskoj vodi na stotine puta.  

    Blatni vulkani se cesto povezuju sa vulkanskom lavom (magmom) i kada kod poslednjeg, blatni vulkani emitiraju nezapaljivie plinove kao ugljicnog dioksida, iako su davno prije ispustali metan. 

Blatni vulkani,  Salse di Nirano, sjeverna Italija

    On je znao za pojave nafte u dubinskim stijenama poluotoka Kola (Rusija) i curenja nafte na strukturi Siljan , Svedska. Istaknuo je, kao sto je spomenuto, da su goleme kolicine ugljikovodika u Athabasca Oil Sands (Tar Sands), Kanada bi trebala sadrzavati veliku kolicinu "Izvornih Stijena", prema konvencionalnom modelu, ali njihova prisutnost uopste nije registrovana

 Mape Athabasce Tar (oil) Sands, Alberta, Kanada

Procijenjene zalihe na 1,7 bilijardi barela nafte

Rudarenje i odvoz naftnog pijeska na obradu i izvlacenje nafte iz njega

Athabasca Tar Sands, Alberta, Kanada

   

    Pristalicama teorije o organskom porijeklu nafte je apsolutno nemoguce logicki objasniti postojanje nafte u pijesku koji se nalzai na samoj povrsini zemlje tako da je to jedan od najjacih argumenata onih koji se trude da razbiju tabu oko nacina nastanka nafte na zemlji.

    Sve oko tog pijeska je zamagljeno pocev od samog njegovog imena "Tar Sand" sto u prevodu znaci "Katranski Pijesak".

    Nafta se iz tog pijeska dobiva ispiranjem pijeska ogromnim kolicinama pijeska pri cemu se iz njega izdvaja materija slicna katranu a od koje se kasnijim tehnoloski obradama dobije nafta i apsolutno svi nraftni derivati i nus proizvodi.

    Malo je poznato da je Kanada poslije otkrica naftnog pijeska

TOMAS GOLD - OBNOVLJIVE REZERVE NAFTE

    Jeste li nekada culi za Tomasa Golda, profesora americkog Kornel univerziteta?

    On je autor knjige "Duboka vrela biosfera" (The Deep Hot Biosphere)u kojoj je iznio svoju zanimljivu  naucnu spekulaciju o postanku zivota na Zemlji.
     Gold u navedenoj knjizi pise da je zivot potekao iz vrele dubine zemljinog plasta (mantle), gde nema ni kiseonika, ni vazduha. Plast obuhvata dubinu od 2900 kilometara ispod Zemljine kore. U njemu se nalazi "podzemaljska oblast" koja je vece mase od citave biosfere sa svim zivim bicima na povrsini Planete. Gold smatra da zivi organizmi koji postoje u ovaj "dubokoj vreloj biosferi" nisu ni biljke, ni zivotinje - vec bakterije koje se razmnozavaju bas u vrelini i hrane se ugljovodonikom, odnosno prirodnim gasom i kamenim uljem. 

 

    Tako, ovo kameno ulje (petroleum) zapravo nije organskog porijekla, vec dio "praiskonskog materijala" od koga je i sama Zemlja napravljena prije nekih 4.5 milijardi godina.

     Vodonik i ugljenik pod visokim pritiskom i temperaturom kakvi su postojali u Zemljinom plastu prilikom formiranja planete stvorili su molekule ugljovodonika koji su postepeno bili istiskivani na gore prema zemljinoj kori. Ovako potisnuto kameno ulje i gas prolazili su kroz pukotine u sedimentnim stijenama da bi se onda u jednom dijelu, kada su naisli na granit zadrzali tu, zarobljeni u podzemnom rezervoaru. To su danas poznata nalazista sirove nafte. 

   
    U istrazivanjima provedenim od strane americkih naucnika Geofizickog laboratorija Carnegi Instituta, s kolegama iz Rusije i Svedske, a objavljenim u on-line izdanju casopisa Nature Geoscience, otkrili su da je etan i teze ugljikovodike moguce sintetizirati pod pritiskom-temperaturnim uvjetima kao u gornjem sloju Zemlje ispod kore, a na vrhu jezgre. 

    Metan (CH4) je glavni sastojak prirodnog plina, a etan (C2H6) se koristi kao petrokemijska sirovina. Oba ta ugljikovodika, i ostali povezani s gorivom, nazivaju zasicenim ugljikovodicima jer su vezaani jednostavnim jednostrukim vezama i zasiceni su vodikom.

    Koristenje dijamantske nakovanj celije i laserskog izvora toplote, naucnici su prvo metan podvrgli pritiscima iznad 20.000 puta vecim od atmosferskog na visini mora i temperaturama od 1.300 ° F do preko 2,240 ° F. Ovi uvjeti lice na one na dubinama od 40 do 95 kilometara duboko u Zemlji.  

    Metan je reagirao i formirao etan, propan, butan, molekularni vodik i grafit.  

    Naucnici su zatim podvrgnuli etan istim uvjetima i on se transformisao u metan.  

    Transformacije ukazuju na to da tezi ugljikovodici mogu postojati duboko u Zemlji. U stvari prema proucavanjima koja su obavljena u Massachusetts Institute of Technology (MIT) o rasprostranjenosti karbona na Zemlji reaultati poazuju sledece:

Biosfera, okeani, atmosfera ................. 3.7 x 10e+18 moles

Zemljina Kora

Organski karbon .............................. 1100 x 10e+18 moles

Karbonati     .................................... 5200 x 10e+18 moles

Zemljin Plast/Mantle  .....................100000 x 10e+18 moles

 Ucesce ugljika u sastavu Zemlje

   

    U Zemljinom plastu, prema njihovim procjenama, sadrzano je oko 20 puta vise ugljika nego u povrsinskim slojevima na planeti. Taj ugljik unutar plasta je u oksidiranom obliku kao sto su ugljicni dioksid, karbonati, i neoksidiranom kao dijamanti, ugljikovodikci (nafta i prirodni plin) i eventualno metalni karbidi. 

     

    Reverzibilnost podrazumijeva da je sinteza zasicenih ugljikovodika termodinamicki kontrolirana i ne zahtijeva organsku tvar.

    Organski materijali koji su pronadjeni u ovim ugljovodonicima objasnjavaju se metabolizmom bakterija koje su pronadjene i u drugim ekstremnim okruzenjima slicnim Zemljinom plastu. 

    Ovi hipertermofili pronadjeni su u hidrotermalnim ispustima i na dnu vulkana, dakle na mjestima gdje su naucnici ranije vjerovali da je zivot nemoguc. Petroleum skoro uvek sadrzi bioloski inertan helijum.
Prosto receno, po ovoj teoriji nafta ne nastaje razlaganjem fosilnih ostataka biljaka i zivotinja pod visokom temperaturom i pritiskom na podrucijima gde su bogati fosilni ostaci organskog sveta ostali duboko pod zemljom, a koji su izumrli prije nekoliko miliona godina (kako se i danas uci u skolama), vec je ona neorganskog (abiotickog) porekla.

    Poznata nalazista nafte koja se komercijalno eksploatisu i za koja se vjeruje da su ogranicen priorodni resurs, zapravo su samo skormni rezervoari ugljovodonika koji se nekako "uspentrao" iz dubine Zemljinog plasta i tu ostao zarobljen svega nekoliko kilometara ispod zemlje.

     Ako je ova teorija tacna, znaci da nafte prakrticno ima svuda, ali je samo potrebno kopati mnogo dublje. (Pod uslovom da imate tehnologiju za ovo tj. da vam onaj ko je ima ustupi).

     U namjeri da provjeri svoju tvrdnju Gold je uspio da jos 1990. ubijedi svedsku vladu da istrazi ima li nafte na podruciju nekih 200 km severozapadno od Stokholma, nazvanom Siljan Ring. Ovaj granitni region je nastao nakon udara meteora koji se davno zario u Zemljinu koru do dubine oko 40 kilometara i tada je nacinjena brazda precnika 72 km sa mnostvom pukotina. Kroz njih bi nafta neorganskog porekla mogla da se probije blize ka zemljinoj povrsini.

    Kako stijena nije sedimentna, ona nije mogla da sadrzi nikakve fosilne ostatke, pa bi nalazenje nafte znacilo da je ona zaista neogranskog porekla. 

 Šiljan Ring\

     Istrazivaci su vec nasli abiogenicni petrolej i metan kako izbijaju iz dubine zemljine utrobe. Sljedbenici konvencionalne teorije o nastanku nafte ismijali su ovaj projekat Svedjana.
     Nakon tri godine busenja i potrosenih preko 40 miliona dolara busotina je doprla do 6.8 kilometara prije nego sto se burgija zaglavila. Znacajne kolicine metana nisu nadjene. Pobornici teorije o organskom porijeklu nafte su likovali.
     Ali, Gold je smatrao da je busenje zaustavljeno prije nego sto se doslo do rezervoara koji se nalazi na 7.2 km te da bi druga dublja busotina bila djelotvornija.
     Nasli su se i investitori za nastavak busenja. Na novoj busotini, malo dalje, nakon tri godine na dubini od 6.7 kilometara "obmanuti" svedski kopaci busotine ispumpali su 12 tona naftnog blata iz granitne stijene.
     Kada je iz nove busotine, opet malo dalje, duboke samo 2.8 km krenula nafta, kopaci su za podmazivanje busilice koristili samo vodu.

    Da li je, medjutim, ova nafta nastala ispod sedimentnih stena nekoliko kilometara dalje, pa onda neki putem, prodrla ispod granita ili ne, vodi se i dalje je zestoka naucna rasprava.

Gold je umro 2004.

  T. Gold. (1920 - 2004)

    Ruski i ukrajnski naucnici su ovu teoriji o neorganskom prijeklu nafte razvili odmah nakon Drugog svetskog rata kada su utvrduili su da visok pritisak neophodan za stvaranje nafte postoji samo duboko u Zemljinom plastu i da ugljovodonicni sadrzaji u sedimentnim stijenama ne pokazuju dovoljno organskog materijala da bi doveli ogromne kolicine kamenog ulja nadjenog u poznatim naftnim poljima.

    Kada se vremenom iz ovih poznatih rezervoara vadi sirova nafta, pritisak polja se blago smanjuje, pa to omogucava da se nove kolicine sirove nafte iz ultra- duboke naslage u plastu ponovo uzdignu i napune postojece naftno polje.

    Ruski naucnici su u svojim radovima o ultra-dubokim busotininama kao npr. White Tiger u Vijetnamu oznacili veoma grubim procjenama u brzini dotoka kamenog ulja, kao 20 do 30 % manju nego sto je brzina eksploatacije nafte na najvecim busotina na Srednjem Istoku.

 White Tiger, Vijetnamska naftna busotina u moru

 White Tiger, Vijetnamska naftna busotina u moru - Schema

 

    To znaci da reduciranjem brzine vadjenja nafte u postojecim saudijskim i irackim busotinama za 30%, eksploatacija u ovim nalazistima bi mogla biti vecna, jer bi se gornji sloj u rezervoaru stalno dopunjavao istiskivanjem novih kolicina iz plasta.

Mapa super gigantskog Ghawar Polja u Saudijskoj Arabiji dugog 230 km i procijenjih dostupnih rezervi pri ovoj brzini exploatacije - 250 milijardi barela

Horst podzemlje s dubokim rasjedima ispod Ghawar području

     Ovo otkrice je izazvalo pravi sok, ali su zapadni mediji ostali uzdrzani od javnog publikovanja ovih tvrdnji. Svjetska naftna industrija, pod kontrolom mocnih kartela, dozivjela bi tezak udarac ako bi se otkrilo da nafte prakticno ima svuda i da je svaka drzava koja bi uspjela da usavrsi tehnologiju dubokog busenja mogla da dodje u posjed jeftine nafte.

    Alexander Kitchka, geolog iz Nacionalne Akademije nauka Ukrajne kaze da izvan Sjeverne Amerike naucnici tek sada rade na hibridnim rjesenjima koja kombinuju hidrogen nastao u plastu sa bioloskim karbonom kako bi objasnili porijeklo nafte.

    Aleksej Milkov, ruski strucnjak za naftu koji sada radi za BP u Hjustonu, kaze da je uzrok nastanka nafte mnogo sire diskutovan jos u Sovjetskom Savezu nego bilo gdje. On primjecuje da u Americi niko od naucnika uopste ne sumnja u postanak nafte na nacin kako je to do sada uceno.

   Tako su Rusi i bez profita razvili tehnologiju dubokog kopanja jos prije trideset godina i uspjesno je primijenili u Kaspijskom moru, zapadnom Sibiru i u basenu Dnjepar Donets.

    Jos 1970. Sovjeti su poceli sa kopanjem na poluostrvu Kola. Ultra-duboka busotina SG-3, je dostigla rekord od 12.270 m. Od tada ruski naftni giganti, ukljucujuci Yukos, polako su iskopali vise od 310 super busotina i poceli iz njih da vade naftu.  

 

    Pored ovoga ruski naucnici primijenili su i tehnologiju kojom se "iscrpljena" nalazista ponovo aktiviraju.

    Naime, istina je da se obim proizvodnje iz svake pojedinacne busotine smanjuje polako sa godinama eksploatacije.

    Ali, razlog nije stvarna iscrpljenost rezervoara, koji se ocito stalno puni iz plasta, vec zbog zacepljenosti naftnim blatom. Ovo se mnogo puta pokazalo, jer je na istom nalazistu u neposrednoj blizini radjena nova busotina i nafta je krenula. Obrazlozenje za novu busotinu je, medjutim, za americke koropracije uvijek isto: iscrpljenost nalazista.

    Sta se zaista dogadja, naftasi jako dobro znaju.

    Duboko pod zemljom sicusne kolicine veoma finog gliba (mulja) se nadju prilkom komjesanja kamenog ulja u busotini i njegovog prolaska kroz pore u stenama. Ovo tumbanje petroleja uzrokuje da se pore vremenom zapuse i mulj pocinje da blokira uzane prolaze u stijenama. Filter slican Fordovom koji bi se stavio na dubinu od 5 i vise kilometara ne postoji, pa se sve manje kolicine nafte mogu eksploatisati. Sto ne znaci da nje vise nema.

    I dok Amerikanci odmah krecu u kopanje nove busotine, kako im se profit od eksploatacije ne bi umanjio, Rusi su pribjegli procesu ciscenja koriscenjem podzenog razvrataca, koji zapravo radi na jednostavnom principu.

 

    Ova jednostavna tehnika prosiranja zacepljenih pora, ponovo omogucava eksploataciji "iscrpljenog " nalazista. Za to vrijeme, busotina nije u eksploataciji, a sam proces ciscenja kosta jos dodatnih nekoliko milona dolara. Tako su Rusi za 10 neprofitnih godina oziveli hiljade starih nalazista nafte, dok su Amerikanci groznicavo busili nove.

    Ova strategija razvoja ruskih energeticara, isla je na dugi razvojni period ne obaziruci se iskljucivo na profit. Tako je 2003. Rusija pretekla u proizvodnji nafte Saudi Arabiju, a ruski Yukos je postao vodeci proizvodjac nafte u svetu. Rusija je tako sada na putu da postane vodece svetska sila u proizvodnji i prodaji nafte, dok je Zapad u groznicavom nastojanju da otvori sto vise busotina iz poznatih izvorista ubirajuci u svakom trenutku profit. Brzina kojom se nafta eksploatise i ogromno trziste koje u SAD prosto guta naftu, doveli su naftni kartel u poziciju da groznicavo grabi svaki postojeci naftni izvor , cak i po cijenu ratova. Jer, ratovi (protiv navodnih "terorista") placaju se iz drzavnih budzeta, a profit od eksploatisne nafte ide privatnim korporacijama.

    Zato je agent korporativnog biznisa sa Vol Strita, Mikail Hodorkovski , dobio zadatak da se po svaku cijenu docepa kontrolnog paketa akcija u Yukosu. Hodorkovski je na prevaru to i uspeo, i trebalo je samo da svoj udio od 13. 5 milijardi dolara proda Amerikancima. Putin ga je u ovome sprecio, strpavsi ga u zatvor, zbog neplacanja poreza. Ovaj paket akcija je samo nekoliko dana prije hapsenja Hodorkovski uspio da "proda" svom "starom prijatelju" ... a kome drugom nego Jakobu Rotsildu.

    Ostatak Yukosa je preuzeo Rosneft, koji sada pokusava da ogromnim zajmom od preko 20 milijardi dolara kod najmocnijh bankara Vol Strita ojaca svoju poziciju i proguta ostatke Yukosa kupujuci njegove dugove. Rusija pak planira da Rosneft potpuno privatizuje, i da najunosnije poslove u proizvodnji i prodaji nafte povjeri drzavnom Gasporomu.

M. Hodorkovski na suđenju

    Naravno ruski predsdenik Putin je zbog ovoga naisao na zestoke kritike zapadnih "demokrata" zbog "gusenja trzista i privatne svojine" u Rusiji.

Svejedno, Rusija je polako i bez jurnjave za profitom 2003 . godine pretekla Saudi Arabiju i sada je na putu da postane najveci proizvodjac i prodavac nafte u 21. veku.

KO ODRZAVA U ZIVOTU IDEJU O ORGANSKOM
PORIJEKLU NAFTE

     Sada stizemo do famoznog americkog "strucnog" izvestaja "Peak oil" (Naftni vrhunac), koji kaze da ce se proizvodnja nafte u svijetu sve vise usporavati, jer izvori presusuju.
    
     Danas je istina da se zaista nalazi jedan barel na svaka cetiri koja se trose. Razlog ovome je, medjutim, sto je ekspolatacija novih nalazista privremeno obustavljena i traga se samo tamo gdje je vec fizicki ustanovljeno postojanje nafte. Ima za sada vise od dva triliona barela rezevi sirom sveta. Kada se rezerva procijeni na oko jedan trilion, krenuce se u groznicavo traganje za novim nalazistima.

    Amerika prosto prozdire najveci dio proizvedene nafte, dok naftne korporacije ostvaruju ogroman profit.     

    Vodeci naftni karteli su po komandom porodica Rokfeler, Rotsild i holandske kraljevske porodice. Kolicina dolara koja se u ovom prometu obrce (petrodolari) nema nikakvo uporiste u americkoj ekonomiji, pa je dan kada ce to Amerikancima morati da se "objasni" sve blizi. jer, prodavci nafte sve vise zele drugu valutu u naftnoj trgovini - npr.EUR.

    A sa cim Amerikanci da kupe eure, kad im je proizvodnja daleko ispod potrosnje. Americki nacionalni bruto proizvod i americki nacionalni dug su se prema US Today od 8 Januara 2012 izjednacili.

Digitalni sat u gradu Exter, New Hepshire, SAD, koji pokazuje

trenutnu velicinu Americkog Nacionalnog Duga

     Kada u SAD nastupi finansijski slom u vidu strahovite inflacije, i kada Amerikanci nebudu vise imali cime da plate naftu, najbolje je tada im reci - da nafte nema i da je sada deset puta skuplja jer prirodni resurs presusuje. Tako americki gradjani nece imati razlog da krenu da lincuju bankare sa Vol Strita koji su ih enormno filovali bezvrijednim dolarskim priznanicama bez ikakvog pokrica, gurajuci ih da trose ono sto nisu zaradili i enormno ih zaduzujuci. Vezivanjem vrijednosti americkog dolara za resurs koji SAD nemaju u dovoljnim kolicinama, citava americka ekonomija je prakticno postavljena na noge od stakla.

    Namjeru Sadama Huseina da pocne prodavati naftu za eure, sprijecili su - ratom.

     Ovu mucnu americku situaciju je najbolje izrazio ekspert za energiju Viktor Poleo, profesor sa Centralnog univerziteta u Venecueli:

    " Mehanizam pomocu koga su postavljene cijene nafte je netaknut, ali normalno ponasanje snabdijevanja i zahtjevi nisu. SAD su krajnja zrtva svoje energetske metastaze. 

    One niti imaju naftu, niti prirodnog gasa da bi mogli da podupiru sopstveni stil ekonomskog razvoja.

    Sa samo 6 % svetske populacije, SAD konzumira 25 % nafte i gasa koji se proizvode u citavom svijetu."

    Profesor Poleo kaze jos da su postojala ocekivanja da se potrosnja nafte u SAD stabilizuje na oko 7.2 miliona barela dnevno do sredine 1990. ali se to nije dogodilo. 

"Americka prozdrljivost za benzinom porasla je 2003. godine na 9 miliona tona barela, jedan od dva litra koja se svakog dana sagore u svijetu".

     Zahtjevi za sirovom naftom ce nastaviti da rastu. SAD danas uvoze 6 od svakih 10 barela nafte i dva od svakih 10 kubnih metara gasa koje trose, i do 2020. ona ce uvesti 8 od svakih 10 barela nafte i 4 od svakih 10 kubnih metara gasa. Ovo se tvrdi u jednom izvjestaju americke vlade.

    Jos 1990. Amerika je trosila 6 miliona barela dnevno u poredjenju sa Rusijom koje je trosila 8.4. Ali kako se sve od tada promijenilo? Trideset godina kasnije Amerikanci konzumiraju 9 miliona, dok su Rusi reducirali na 3.2 miliona. I naravno, ostali sa punim naftnim poljima.

 

Koliko vrijedi ovaj kadilak bez benzina? Rusija je digla ruke od svoje automobilske industrije. Da li računaju da će im Amerika ubrzo isporučivati čitavu svoju proizvodnju budzašto?

    Uprkos cinjenici da su americke obavjestajne strukture znale za rusko dostignuce sa ultra -dubokim naftnom proizvodnjom jos osamdesetih godina, ocigledno je da je ovo bio spor i skup nacin dodavanja u nacionalne naftne rezerve sa ovakvim apetitom za benzinom. 

    Za privatni korporativni biznis, ovo je bilo neprofitabilno i to je bio osnovni razlog zasto ta tehnologija nije zazivjela u SAD..

    Sada, kada je potrosacka masina u SAD potpaljena, potrebe za naftom rastu prebrzo, ali rezerve kesa su konacno ispraznjene. Amerika moze da bira da prepolovi svoju potropsnju benzina, ili da ga pokrade od nekog drugog nasilno. To znaci konstantni rat - do kraja. (Nije li ovo strategija Dika Cejnija?)

    S obzirom da je ovo prvo vise ne dolazi u obzir, umesto da gradi stotinu platformi za ultra-duboko busenje, Vol Strit je odlucio da americki gradjani plate novo oruzije i nove ratove. Novac od profita sfuckan je odavno na druge stvari.

    Rat u Iraku je premasio cijenu od jednog triliona dolara, sto ce americki gradjani morati da plate. 

 

 Americki vojnik ispred Iracke naftne busotine u plamenu   

    Tako, dok lobisti americkih i zapadnoevroskih naftnih korporacija objasnjavaju Amerikancima da je "naftni vrhunac" nastupio 2005. i da se za naftu sada mora i ratovati, neke zemlje poput Vijetnama, Kine, Severne Koreje i Indonezije usvojile su rusku strategiju kopanja nafte i sporijg energetskog razvoja.

Nakon 60 godina teske francuske i americke eksploatacije, brutalnog rata koji je obilovao i koriscenjem otrovnih hemikalija, Vijetnamci su ostali u potpuno ekonomski razorenoj i resursima jalovoj zemlji. Vijetnam je bio bas onakav kako to vole globalni koroprativni osvajaci - zemlja nemocna da se brani.

    Sovjetski naftni eksperti, koji nisu marili za brzim profitom predlozili su im da budu potpuni nosioci projekta i investicije u istrazivanju i vadjenju nafte iz ultra-dubokih busotina, uz odredjeni deobni procenat od prodaje. Vijetmanci nisu imali sta da izgube.
     Tako je poceo rad na naftnom polju White Tiger, gde je nastala busotina od 5200 metara u bazaltnoj stijeni.

PVijetnamska naftna postrojenja White Tiger

    Samo iz jedne takve busotine ubrzo se dobijalo 6000 barela nafte (u zemlji koju su americki strucnjaci otpisli kao neisplativu za investicije).

    Tako su 14. januara 2004. vijetnamske novine objavile da je naftna i gasna korporacija "Petrovietnam" zavrsila 2003. godinu sa rekordnim uspehom. Prosirili su i svoju sposobnost da traze naftu i van drzavnih granica potpisivanjem ugovora sa Alzirom, Irakom, Iranom, Malezijom, Indonezijom, SAD i Kanadom.

    Naravno, cim im je krenulo SAD su potrcale da uspostave "pokidane veze".

    Zahvaljujuci visim cenama sirove nafte na svjetskom trzistu obrt na izvezenu naftu je 2003. bio 3.77 milijarde dolara sto je porast od 141 %, u odnosu na 2002.

    Tako se Vijetnam nasao u eksluzivnom klubu nacija koje proizvode naftu. I dok americki senatori i kongresmeni poput misionara ponovo obigravaju oko Vijetnama, "teroristi" i "separatisti" cine sve da destabilizuju Indoneziju, dok izraelski trgovci oruzijem tajno pune citav region novim oruzjem.

    Projekat White Tiger je bio prvi tog tipa izvan Rusije. Mada su postojale namere da se to uradi u Indiji jos 1983. godine kada je mocna oprema za duboko busenje trebalo da bude instalirana u delti Ganga. Plan Bodra #3 je bio da se busi 6700 metara u bazaltu.

    Naftna busotina Bodra #3 je bila direktno nadgledana od strane timova iskusnih ruskih drilera i naucnika iz Moskovskog instituta za kopanje. Ideja je bila da se nakon nalazenja nafte ova tehnologija predstavi svetu i zada udarac najvecem americkom naftnom kartelu.

    Ali, americki obavestajci su za ovo saznali i bankari sa Vol Strita su pobesneli.

    Da je dopusteno da se nastavi sa radom na ovom projektu, rezultat bio bio strahovit udarac ukupnoj proizvodnji nafte u svijetu i ogroman prestiz Rusije na tom polju. Jos vaznije, beznadezno siromasni ljudi Zapadnog Bengala dobili bi pristup sopstvenom energetskom potencijalu, liseni zapadnjackih ucena.

    

ZAKLJUCAK

     

     Od najranijih dana otkrica nafte kao pogonskog goriva postojali su oni koji su u njoj vidjeli sansu za bezgranicno bogacenje tako sto ce koristiti kapitalisticki model zvan "ponuda i potraznja". Proglasavajuci naftu za fosilno gorivo nastalo od ostataka zatrpanih biljaka i zivotinja od kojih je tokom dugog vremenskog perioda na velikim dubinama, visokim temperaturama i pod velikim pritiskom nastala nafta stvorili su pretpostavku da se nafta proglasi za ograniceni resurs i time otvore mogucnosti manipulaciji u njenoj cijeni.

    Sve vecim koristenjem nafte i njenom popularizacijom pojavili su se novi naucnici koji nisu bili podlozni prihvatanju ustaljenih teorija nametnutih od strane korporacija u svrhu bogacenja malog broja ljudi na racun dezinformisane i zavedene vecine.

    Sve vise u svijetu je prihvacena teorija o nastanku nafte od iskonskih materijala od kojih je stvorena kako Zemlja tako i ostale planete Suncevog sistema, samo Sunce i ostale zvijezde te gotovo sve u Svemiru.

    Pitanje je dana kada ce potkupljivi dio naucnog establismenta morati priznati da nafte ne da ima dovoljno nego je ima u neogranicenim kolicinama te da bi njena cijena trebala biti toliko mala da bi ono sto danas predstavlja cijenu nafte na svjetskom trzistu moglo da se slobodno nazove PLJACKOM.

    Pojeftinjenje nafte kao sirovine za sobom bi povuklo drasticno pojeftinjenje proizvoda koji se dobijaju  njenom obradom. 

    Pomenucemo samo neke od najpoznatijih:

• goriva i maziva u autoindustriji
• asfalt
• svijece
• deterdzenti
• lijekovi
• plastika i svi proizvodi od nje
• najlon
• odjeca i obuca
• herbicidi
• umjetna gnojiva
• izolacioni materijali
• ...

    Lista je gotovo bez kraja. Malo je toga danas da u cjelosti ili dijelom nije nusproizvod od nafte.

    Zamislite koliko bi zivot bio jeftiniji i bolji kada nafta ne bi bila tolio skupa.