Tekst u potpunosti preuzet sa web stranice "Istorija Bosne"
(http://bosniainfocentar.phpbb3now.com/viewtopic.php?f=215&t=570&st=0&sk=t&sd=a&sid=d025331ea842a3ce19e1df1c5b16bb32)
02.01.1993.
U Ženevi je Vance-Owenovim mirovnim planom predložena unutrašnja podjela Bosne prema kojem bi ustavni principi podrazumjevali uspostavu decentralizirane BiH sa 9 provincija (kantona) uz posebno područje Sarajeva (kao deseta provincija), koje ne bi bile međunarodni pravni subjekti i čije bi granice u »znatnoj mjeri poništile rezultate etničkog čišćenja«.Na osnovu vojnih odredbi bila bi uspostavljena obustava vatre i demilitarizacija cijele zemlje, a teritorijalno ustrojstvo bilo bi regulirano po principu kantonizacije. Predviđeno formiranje 10 kantona. Sudbina plana zapečaćena je nepostojanjem mehanizama (i političke volje), koji bi natjerali Srbe da vrate 20 % okupiranoga teritorija BiH te izbijanjem sukoba između Bošnjaka i Hrvata.
Postoji opravdano mišljenje da je rasplamsavanje hrvatsko-bošnjačkog sukoba bilo isprovocirano upravo ovim planom jer su hrvatske snage nastojale da vojno i politički ovladaju kantonima koje su «dobili» po sporazumu. Središta hrvatskih provincija (posavska, mostarska, i travničko-livanjska) predviđena su u Odžaku, Mostaru i Travniku, a u njima bi živjelo 513.433 (68,27 %) Hrvata iz BiH. Posavska provincija (2103 km2) obuhvatila bi opštine Bosanski Brod, Odžak, Bosanski Šamac, Orašje, Derventa, Modriča i Gradačac;
travničko-livanjska (5735 km2) opštine Jajce, Travnik, Novi Travnik, Vitez, Busovača, Fojnica, Uskoplje, Bugojno, Donji Vakuf, Kupres, Livno i Tomislavgrad; a mostarska (6135 km2) opštine Prozor, Konjic, Jablanica, Mostar, Posušje, Grude, Ljubuški, Široki Brijeg, Čitluk, Stolac i Neum. Tako bi hrvatske provincije obuhvatile 25,4 % teritorija BiH. S obzirom da je etnički prostor Hrvata po popisu 1991.godine bio 19,44 % očigledno da su Hrvati «dobili» i više nego što im pripada, te bili najviše zainteresovani za prihvatanje plana.
3 srpske provincije obuhvatile bi 42,3 %,
3 bošnjačke provincije 28,8 %, a
sarajevsko područje obuhvatilo bi 3,5 % teritorija BiH.
Plan su potpisali predstavnici hrvatske i bošnjačke strane (u New Yorku 25.02., u Ženevi, 25.03.), a Srbi su ga odbili bez posljedica (3.04.).
U Ženevi je Vance-Owenovim mirovnim planom predložena unutrašnja podjela Bosne prema kojem bi ustavni principi podrazumjevali uspostavu decentralizirane BiH sa 9 provincija (kantona) uz posebno područje Sarajeva (kao deseta provincija), koje ne bi bile međunarodni pravni subjekti i čije bi granice u »znatnoj mjeri poništile rezultate etničkog čišćenja«.Na osnovu vojnih odredbi bila bi uspostavljena obustava vatre i demilitarizacija cijele zemlje, a teritorijalno ustrojstvo bilo bi regulirano po principu kantonizacije. Predviđeno formiranje 10 kantona. Sudbina plana zapečaćena je nepostojanjem mehanizama (i političke volje), koji bi natjerali Srbe da vrate 20 % okupiranoga teritorija BiH te izbijanjem sukoba između Bošnjaka i Hrvata.
Postoji opravdano mišljenje da je rasplamsavanje hrvatsko-bošnjačkog sukoba bilo isprovocirano upravo ovim planom jer su hrvatske snage nastojale da vojno i politički ovladaju kantonima koje su «dobili» po sporazumu. Središta hrvatskih provincija (posavska, mostarska, i travničko-livanjska) predviđena su u Odžaku, Mostaru i Travniku, a u njima bi živjelo 513.433 (68,27 %) Hrvata iz BiH. Posavska provincija (2103 km2) obuhvatila bi opštine Bosanski Brod, Odžak, Bosanski Šamac, Orašje, Derventa, Modriča i Gradačac;
travničko-livanjska (5735 km2) opštine Jajce, Travnik, Novi Travnik, Vitez, Busovača, Fojnica, Uskoplje, Bugojno, Donji Vakuf, Kupres, Livno i Tomislavgrad; a mostarska (6135 km2) opštine Prozor, Konjic, Jablanica, Mostar, Posušje, Grude, Ljubuški, Široki Brijeg, Čitluk, Stolac i Neum. Tako bi hrvatske provincije obuhvatile 25,4 % teritorija BiH. S obzirom da je etnički prostor Hrvata po popisu 1991.godine bio 19,44 % očigledno da su Hrvati «dobili» i više nego što im pripada, te bili najviše zainteresovani za prihvatanje plana.
3 srpske provincije obuhvatile bi 42,3 %,
3 bošnjačke provincije 28,8 %, a
sarajevsko područje obuhvatilo bi 3,5 % teritorija BiH.
Plan su potpisali predstavnici hrvatske i bošnjačke strane (u New Yorku 25.02., u Ženevi, 25.03.), a Srbi su ga odbili bez posljedica (3.04.).
06.01.1993.
Dobrica Ćosić, predsednik SRJ se obratio naciji. Ženevske pregovore predstavio je kao presudne za političku konsolidaciju na celom prostoru bivše Jugoslavije. Rekao je "ako Srbi ne prihvate ultimativna ustavna načela nove države BiH, onda sleduje intervencija zapadnih sila. Srbima preti stravična dilema: politička ili vojna kapitulacija ili napad najmoćnijih sila sveta. (TV RTS, 6. januar 1993)
07.01.1993.
Srpski izvori objavljuju: Muslimanske oružane snage iz Srebrenice su pod komandom Nasera Orića napale MZ Kravice u opštini Bratunac i tom prilikom ubili 48 mještana, među kojima i starce i žene, a sela opljačkali i popalili. U selu Ravno kod Kupresa ubijeno 11 Srba civila, a 20 ranjeno. Predsjednik RSK Goran Hadžić je rekao da su Novi Grad napali mudžahedini i u toj islamskoj ofanzivi je izgubilo život 59 Srba, a čitava jedna četa, njih 160, vodi se kao nestali. Predsjednik RSK tvrdi da su ubice, ratnici džihada, vjerski fanatici, koji su izvršili taj pokolj, stigli avionima kojima stiže humanitarna pomoć.
08.01.1993.
U transporteru UNPROFOR-a srpske pobunjeničke snage na okupiranom dijelu Sarajeva blizu aerodroma ubile su vršioca dužnosti predsjednika Vlade RBiH Hakiju Turajlića.
10.01.1993.
U Ženevi održana prva plenarna sjednica Mirovne konferencije o BiH na kojoj je srpska strana dala novi prijedlog o ustavnom aranžmanu kao «složene države» tri konstitutivna naroda u kojoj bi većinu funkcija uključujući i međunarodne odnose, vršile provincije.
12.01.1993.
U Sarajevu počeli pripremni radovi na izgradnji tunela Dobrinja - Butmir. Tunel dužine 800 metara završen je 30 jula 1993 godine. U ratnom periodu predstavljao je jedinu fizičku vezu Sarajeva s ostalim dijelovima BiH, a omogućavao je vojnu, civilnu i humanitarnu komunikaciju, kao i manevar jedinica za odbranu grada. U tunelu su postavljene šine za kolica, sistem za odvod vode, a potom i električne instalacije i cjevovod za naftu. Nakon rata tunel je proglašen spomen kompleksom.
Na drugoj plenarnoj sjednici Ženevske konferencije Karadžić je, uz uslov da ih u roku 7 dana verifikuje Skupština RS, prihvatio Ustavne principe sa kojima su se već bili saglasili predstavnici Hrvata i Bošnjaka.
15.01.1993.
Predsjednik odjela odbrane Hrvatske zajednice Herceg Bosna Božo Rajić izdao zapovjed o potčinjavanju jedinica Armije RBiH Glavnom stožeru HVO-a (Hrvatsko vijeće obrane). Zapovjed se odnosila na provincije (teritorijalne oblasti prema Vens-Ovenovom mirovnom planu ) 3, 8 i 10 koje su bile predviđene kao hrvatske provincije. Bošnjačka strana to nije prihvatila.
Intenzivirane borbe između Armije RBiH i HVO-a.
Srpske pobunjeničke snage u artiljerijskim napadima na više lokacija u Sarajevu, 15 januara ubile su i ranile oko 40 civila. Od eksplozije granate ispred sarajevske pivare, gdje je oko 300 civila uzimalo vodu za piće, ubijeno je 8 i ranjeno 20 ljudi. U trenutku kada su ranjenici i mrtvi dovezeni u bolnicu Koševo, srpske pobunjeničke snage su granatirale traumatologiju Kliničkog centra Koševo. Tom prilikom ubijen je jedan a ranjeno više civila. Istog dana srpske pobunjeničke snage granatirale su i redove civila koji su na Dobrinji, u Sarajevu, primali humanitarnu pomoć.
16.01.1993.
(... ) Tudjman i ja dogovorilo smo se da bi bilo razumno i humano da države pripomognu kod organizovanog preselenja i kod razmjene stanovništva. U svoje domove ljudi bviše ne mogu natrag. Možda bismo trebali razmisliti o posebniminstitucijama i agenturama koje bi regulirale zamenu imetka, stanova, kuća. Nekako moramo riješiti konflikt izmedju multinacionalnih i multikonfesionalnih zajednica".
(... ) Iz SRJ možda dolazi najviše 150 do 200 srpskih ekstremista. Među njima ima i ordinarnih kriminalaca. Ali oni nisu vojna snaga vrijedna spomena nego moralno-psihološka kompromitacija naše zemlje. S Izetbegovićem sam razgovarao kao predstavnik susjedne države koja je spremna pomoći, prije svega na humanitarnom planu. Mi smo, svakako, za demilitarizaciju i deblokadu Sarajeva i drugih gradova, i želimo da zajednički brinemo o izbjeglicama. Mi, svakako, želimo apelirati da se stane na kraj svim oblicima etničkog čišćenja i diskriminacije".
( ) Mislim da su Srbi zauzeli više no što im je potrebno. Oni bi trebali načiniti kompromis po kojem bi se muslimansko stanovništvo moglo konsolidirati kao etnička celina. Srbi i Hrvati već će se dogovoriti o teritorijalnim pitanjima. Vrlo skoro. S Muslimanima će također ići, jer će odustati od toga da ne pregovaraju izravno sa Srbima. Ni Izetbegoviće više ne govori da će voditi rat do konačne pobjede". (Duga, 16-29 januar 1993)
18.01.1993.
Narodna Skupština samozvane Republike Srpske, poslije dvodnevnog zasijedanja na Palama, odobrila je predsjedniku Karadžiću mandat za potpisivanje ženevskih Ustavnih principa za BH.
Srpski izvori javljaju da su Muslimanske snage nastavile sa napadima u rejonu sela Skelani, ispaljujući minobacačke projektile na teritoriju SRJ. Vojska Jugoslavije je saopštila da je žestoko uzvratila, uništavajući oruđa iz kojih se pucalo. I predsjednik SRJ Dobrica Ćosić je uputio pismo generalnom sekretaru UN u kojem ga obavještava o napadu Muslimanskih snaga na teritoriju SRJ. Ćosić detaljno izvještava o Muslimanskoj «agresiji», masakru srpskog stanovništva, 46 mrtvih, 150 ranjenih i velikom broju izbjeglica, te da je Vojska Jugoslavije bila prinuđena da preduzme nužne protiv mjere.
Rasplamsava se sukob ARBH i HVO u centralnoj Bosni, gdje se vode borbe u rejonu Gornjeg Vakufa, Novog Travnika i u neposrednoj blizini Bugojna. Alija upozorava na novu agresiju protiv Bosne, ovaj put sa hrvatske strane, a Vlada BH na hitno održanoj sjednici, upozorava da će problem iznijeti pred Savjet bezbjednosti UN.
20.01.1993.
Alija uputio pismo Savjetu bezbjednosti UN u kojem Hrvatsku i njene snage u BH optužuje za agresiju.
Bil Klinton postaje 42. predsjednik SAD, zakletvom pred zgradom američkog kongresa.
22.01.1993.
Započela je ofanzivna operacija HV-a Gusar (Maslenica). Cilj HV-a bio je odbaciti neprijatelja od ceste Karlobag - Maslenica - Zadar i osigurati Masleničko ždrijelo radi gradnje mosta te odbaciti neprijatelja od Zadra, osloboditi zadarsko zaleđe i Zrakoplovnu bazu Zemunik; hrvatske postrojbe su za 72 sata oslobodile, a zatim u teškim borbama i zadržale Masleničko ždrijelo i zaleđe Zadra te važnu stratešku tačku na Velebitu (Tulove grede). VS UN-a (Rezolucija 802) zatražilo je povlačenje HV-a na položaje od prije početka akcije. Osobito žestoke borbe vođene su početkom februara za selo Kašić, no hrvatski branitelji su rijetko viđenom požrtvovnošću, usprkos znatnim žrtvama, uspjeli odbiti odlučne protuudare neprijatelja i nanijeti mu vrlo velike gubitke. Postavljanjem pontonskoga mosta, Dalmacija je smjerom Zadar - Maslenica - Karlobag opet cestovno povezana s ostalom Hrvatskom (do tada je cestovna komunikacija ovisila o trajektu otok Pag - kopno).
Predsjednik RSK Goran Hadžić proglasio je ratno stanje na cijeloj teritoriji RSK i naredio opštu mobilizaciju
Vojska SRJ vrši pokrete prema Srebrenici. Iz Valjeva je na teritoriju BiH prešla kolona od 15 kamiona, 10 tenkova i oko 2000 vojnika.
23.01.1993.
U Ženevi započeta treća runda pregovora o BH. Raspravljalo se o mapama koje je Mate Boban prihvatio, dok su Karadžić i Alija imali suštinske primjedbe na razgraničenja provincija. U pregovorima su postignuti izvjesni rezultati, ali ne potpuna saglasnost.
24.01.1993.
Tuđman je izjavio da je vojna ofanziva na teritoriji pod zaštitom UN okončana, pošto su hrvatske trupe zauzele ključnu drumsku vezu između sjevera i juga zemlje.
26.01.1993.
Savjet bezbjednosti UN jednoglasno usvojio rezoluciju 802 kojom se od hrvatskih snaga zahtjeva povlačenje sa osvojenih područja u nedavnoj akciji dok je Srbima naloženo da vrate teško oružje pod kontrolu UN.
27-28.01.1993.
Hrvatska vojska oslobodila je neka sela u okolici Sinja (Satrić i Potravlje) te HE Peruča (akcija Peruča). Srpske jedinice odbačene su 7 km prema Kninu. Prilikom povlačenja, četnici su s 30 tona eksploziva minirali branu hidrocentrale, želeći izazvati golemu ekološku i ljudsku katastrofu (velike ljudske žrtve u donjem toku rijeke Cetine); rušenje brane HE Peruča spriječio je engleski oficir Mark Nicholas Gray, koji je podigao preljevni kanal i smanjio nivo vode u jezeru. U akcijama od 22. do 28. januara hrvatske postrojbe oslobodile su oko 850 km2 i oko 100 naselja.
30.01.1993.
Završeni pregovori o BH u okviru Ženevske konferencije. Mate Boban potpisao je sva tri ponuđena dokumenta, Karadžić nije potpisao jedan – mape, a Alija je odbacio sva tri. Vens i Oven su odlučili da se pregovori nastave u Njujorku, pod okriljem Savjeta bezbjednosti UN koji treba da pronađe rješenja obavezujuća za sve tri strane.
Štab Vrhovne komande Oružanih snaga RBiH uputio je Vladi RBiH informaciju u kojoj se, između ostalog, navodi da se na području Istočne Bosne koncentrišu jedinice Užičkog i Valjevskog korpusa VJ, te da su koncentracije jedinica iz Srbije i Bosanske Krajine primjećene i u regionu Posavskog koridora, u blizini Brčkog.
31.01.1993.
Karadžić je po povratku iz Ženeve izjavio: «Iako je muslimanska strana odbila u Ženevi da potpiše bilo koji od tri ponuđena dokumenta, a srpska samo mape, učinjen je, ipak, korak ka miru».
Srpske pobunjeničke snage su u protivofanzivi ovladale područjem Skelana.
01.02.1993.
Hrvatske snage krenule su u novu ofanzivu duž cijelog južnog krajiškog ratišta, od Obrovca do Skradinskog zaleđa, saopštio je Glavni Štab srpske vojske Krajine.
03.02.1993.
Kopresjednici Ženevske konferencije o bivšoj YU Vens i Ovens su Savjetu bezbjednosti UN podnijeli svoj mirovni sporazum za BH.
05.02.1993.
U sjedištu UN su nastavljeni pregovori o rješenju bosanske krize prvim radnim susretom Vensa i Ovena sa Radovanom Karadžićem, kojem su američke vlasti uvele posebna kretanja samo u krugu 1 km, zbog osudei javnosti da je izdata dozvola za ulazak u SAD čovjeku koji je okrivljen za ratne zločine.
06.02.1993.
Karadžić je ponudio kopresjednicima Ženevske konferencije nove mape za podjelu BH na 10 provincija i specijalni status za Sarajevo, te rekao da ni pod kojim uslovima neće prihvatiti ponuđene Vens-Ovenove mape, a ako mirovna konferencija propadne, srpski narod u BH tražiće ponovo pravo na samoopredjeljenje i nezavisnost.
07.02.1993.
Pošto sporazum predstavnika tri naroda iz BH u Njujorku nije postignut Vens i Oven su odlučili da od Savjeta bezbjednosti UN traže da obavezujućom rezolucijom podrži Ženevski mirovni plan onako kako su ga oni formulisali, a da rezolucija predvidi sankcije, uključujući i vojne, protiv onih koji ne bi sprovodili u djelo usvojenu odluku.
08.02.1993.
Traju žestoke borbe HVO i ARBH u Gornjem Vakufu.
10.02.1993.
SAD iskazuje rezervu prema Vens-Ovenovom planu zbog de faco nagrađivanja politike "etničkog čišćenja". Njen je stav da bilo koji mirovni plan moraju prihvatiti svi u BiH, da se sankcije prema SRJ moraju pojačati kako bi se spriječilo prelivanje rata na Kosovu i u Makedoniju, da se zabrana letova nad BiH mora strože sprovoditi, te da će SAD, ukoliko se postigne mirovni plan, zajedno s UN, NATO i drugima učestvovati u njegovom sprovođenju makar i uz primjenu sile.
11.02.1993.
SAD objelodanjuju svoj plan od 6 tačaka za rješavanje bosanske krize koji je u Vašingtonu predstavio državni sekretar Voren Kristofer.
17.02.1993.
U Visoko dolaze prva dva helikoptera tipa MI-8 (transportni helikopteri proizvedeni po ruskoj licenci) s posadama bosanskohercegovačkih vazduhoplovaca. Prvi borbeni let Ratnog vazduhoplovstva ARBiH bio je let u opkoljenu Srebrenicu februara 1993. Uskoro su formirane i bazduhoplovne grupe u Mostaru, Sarajevu, Tuzli, Zenici i Bihaću. Do kraja rata RV ARBiH izvršilo je oko 8000 borbenih letova
22.02.1993.
Savjet bezbjednosti UN jednoglasno je usvojio rezoluciju 808 o pokretanju postupka za osnivanje Međunarodnog suda za krivično gonjenje lica odgovornih za ozbiljna kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na teritoriji biše Jugoslavije od 1991.g.
23.02.1993.
Odluka američkog predsjednika Bila Klintona da padobranima iz transportnih aviona dostavlja humanitarnu pomoć istočnoj Bosni nailazi na uzdržano reagovanje u Londonu, kao i protivljenje vojnih američkih stručnjaka koji akciju ocjenjuju kao rizičnu, ali je američki predsjednik odlučan u namjeri da je, bez obtira na sve, sprovede.
25.02.1993.
Konvoj od oko 60 kamiona sa 150 vojnika UN zaustavljen je na granici u Malom Zvorniku, pošto je komadant konvoja odbio da dozvoli pregled tovara u vozilima.
26.02.1993.
Savjet bezbjednosti UN upozorio je zaraćene strane u BH da će svako ometanje doturanja humanitarne pomoći tretirati kao ratni zločin. Savjet je podržao inicijativu za doturanje pomoći vazdušnim putem tamo gdje ne mogu da prođu drumski konvoji.
28.02.1993.
Otpočela je akcija dostavljanja humanitarne pomoći izolovanim bošnjačkim enklavama u istočnoj Bosni vazdušnim putem
02.03.1993.
U Njujorku nastavljeni pregovori o prekidu rata u BH. Vens i Oven pokušavaju da izvrše pritisak na srpsku i bošnjačku stranu da prihvate sporazum o vojnim aspektima rata u BH.
03.03.1993.
Alija je potpisao «vojni dokument» iz mirovnog paketa Vens-Ovena, koji su još u Ženevi potpisale hrvatska i srpska strana.
05.03.1993.
Pregovori u Njujorku su završeni neuspjehom. Bošnjačka i srpska strana nisu potpisale prijedlog mapa, tj. podjelu BH na 10 provincija, ali pregovori ipak nisu prekinuti. Nakon nagovještaja da bi Alija mogao da pristane na Vens-Ovenove mape o podjeli BH na 10 provincija, Karadžić je rekao da su mape skrojene na štetu srpskog naroda i da ih on neće potpisati: «sad ćemo, vjerovatno, opet mi ispasti krivi pred svjetskom javnošću, ali nama je najvažnije da ne ispadnemo krivi pred svojim narodom» rekao je Karadžić.
11.03.1993.
Komadant snaga UN general Filip Morion zajedno sa konvojem ušao je u Srebrenicu radi dogovora o prekidu vatre i omogućavanju dolaska humanitarne pomoći.
13.03.1993.
Bošnjaci u Srebrenici zadržaće francuskog generala Moriona koji je blokiran od 11. sve dok se do tog mjesta ne probije konvoj s humanitarnom pomoći, izjavio je predstavnik UN-a.
15.03.1993.
Francuska štampa piše da je general Morion ostao u Srebrenici da bi spriječio etničko čišćenje te muslimanske enklave.
16.03.1993.
Od 16. do 25. marta 1993 godine predstavnici sve tri bosanskohercegovačke nacionalne zajednice sastali su se u Njujorku kako bi razmotrili modificirani Vens - Ovenov plan
18.03.1993.
Vojska pobunjenih bosanskih Srba počinje ofanzivu na Karuše pod kodnim nazivom »Posljednja šansa« (bitka na ušću). Cilj ofanzive bio je ovladavanje komunikacijom Teslić-Doboj. Operacijom su rukovodili pukovnik Slavko Lisica i četnički vojvoda Vojislav Šešelj (predsjednik Srpske radikalne stranke). U noći između 18 i 19 marta, nakon intenzivne artiljerijske pripreme, srpske pobunjeničke snage sa 10 tenkova i 5 oklopnih transportera kreće u napad na prednji kraj odbrane 203. motorizovane brigade Doboj-Bosna ARBiH. Težište napada je na dubinu naseljenih mjesta Matuzići, Mravići, Kraševo i Lepenica. 19 marta vojska pobunjenih bosasnkih Srba koristi zarobljene civile kao živi štit kako bi postavila pontonski most na rijeci Usora kod motela »Ušće«, ali bezuspješno. Međutim vojska pobunjenih Srba uspijeva očistiti teren i postaviti pontonski most na drugoj lokaciji, u rejonu stadiona Makljenovci. Magla je iskorištena za dovođenje oklopno-mehanizovanih jedinica, no kolonu zaustavlja artiljerija 203. motorizovane brigade nanoseći joj velike gubitke. U rejonu Karuša počinje grčevita borba tokom koje ARBiH uspijeva onesposobiti ili uništiti veći broj tenkova i oklopnih transportera neprijateljske vojske, koja u borbu uvodi avijaciju i borbene helikoptere tipa Gazela, koji iz rejona Pridjela i Ševarlija u više od 50 navrata raketiraju vojne ali i civilne ciljeve pokušavajući unijeti paniku među stanovništvo i vojnike ARBiH. Na pojedinim mjestima borba se vodi prsa u prsa, a vojska pobunjenih Srba pored 10 tenkova i 5 oklopnih transportera, od kojih je većina uništena u bliskoj protivoklopnoj borbi na Karušama, uvodi nove tenkove i oklopne transportere. ARBiH potisnuta je na 150 do 200 metara od prve linije fronta. Komanda 203. motorizovane brigade i »Operativne grupe Doboj-jug«, kojom komanduje Mustafa Cerovac, u borbu uvode svježe snage iz 204. brdske brigade i protivoklopno odjeljenje 110. brigade HVO Usora. ARBiH preuzima inicijativu i potiskuje neprijatelja sa dostignutih položaja. Bitka na Ušću je jedan od najtežih poraza vojske pobunejnih bosanskih Srba u prve dvije godine rata. ARBiH je izgubila šest boraca dok je neprijatelj imao oko 140 poginulih vojnika, 8 uništenih tenkova i 3 oklopna transportera.
Na zakazani nastavak pregovora u sjedištu UN u Njujorku nije došao Alija koji je obavjestio pregovarače da neće prisustvovati nastavku pregovora «dok Srbi nastavljaju ofanzivu u istočnoj Bosni, vrše genocid u Bijeljini i bombarduju Sarajevo»
19.03.1993.
Konvoj UN sa humanitarnom pomoći, stigao je u Srebrenicu.
22.03.1993.
Aerodrom Dubrave kod Tuzle službeno je otvoren za avione sa oznakama UN.
25.03.1993.
Višemjesečni pregovori o sudbini BH završeni su neuspjehom. Mirovni plan Vens-Oven s minimalnim korekcijama potpisali su u cjelini Boban i Alija, dok je Karadžić odbio da potpiše Plan smatrajući mape neprihvatljivim sa Srbe.
25.03.1993.
U izvještaju Butrosa Galija Savjetu bezbjednosti Srbi su označeni kao jedina strana koja je odgovorna što mirovni pregovori u Njujorku nisu uspjeli.
31.03.1993.
Savjet bezbjednosti UN usvojio je Rezoluciju 816 o primjeni sile u sprovođenju odluke o zabrani letova iznad BH. Na zahtjev Rusije iz Rezolucije je izostavljena formulacija o bombardoavnju ciljeva na zemlji.
Hrvatske snage krenule su u novu ofanzivu duž cijelog južnog krajiškog ratišta, od Obrovca do Skradinskog zaleđa, saopštio je Glavni Štab srpske vojske Krajine.
03.02.1993.
Kopresjednici Ženevske konferencije o bivšoj YU Vens i Ovens su Savjetu bezbjednosti UN podnijeli svoj mirovni sporazum za BH.
05.02.1993.
U sjedištu UN su nastavljeni pregovori o rješenju bosanske krize prvim radnim susretom Vensa i Ovena sa Radovanom Karadžićem, kojem su američke vlasti uvele posebna kretanja samo u krugu 1 km, zbog osudei javnosti da je izdata dozvola za ulazak u SAD čovjeku koji je okrivljen za ratne zločine.
06.02.1993.
Karadžić je ponudio kopresjednicima Ženevske konferencije nove mape za podjelu BH na 10 provincija i specijalni status za Sarajevo, te rekao da ni pod kojim uslovima neće prihvatiti ponuđene Vens-Ovenove mape, a ako mirovna konferencija propadne, srpski narod u BH tražiće ponovo pravo na samoopredjeljenje i nezavisnost.
07.02.1993.
Pošto sporazum predstavnika tri naroda iz BH u Njujorku nije postignut Vens i Oven su odlučili da od Savjeta bezbjednosti UN traže da obavezujućom rezolucijom podrži Ženevski mirovni plan onako kako su ga oni formulisali, a da rezolucija predvidi sankcije, uključujući i vojne, protiv onih koji ne bi sprovodili u djelo usvojenu odluku.
08.02.1993.
Traju žestoke borbe HVO i ARBH u Gornjem Vakufu.
10.02.1993.
SAD iskazuje rezervu prema Vens-Ovenovom planu zbog de faco nagrađivanja politike "etničkog čišćenja". Njen je stav da bilo koji mirovni plan moraju prihvatiti svi u BiH, da se sankcije prema SRJ moraju pojačati kako bi se spriječilo prelivanje rata na Kosovu i u Makedoniju, da se zabrana letova nad BiH mora strože sprovoditi, te da će SAD, ukoliko se postigne mirovni plan, zajedno s UN, NATO i drugima učestvovati u njegovom sprovođenju makar i uz primjenu sile.
11.02.1993.
SAD objelodanjuju svoj plan od 6 tačaka za rješavanje bosanske krize koji je u Vašingtonu predstavio državni sekretar Voren Kristofer.
17.02.1993.
U Visoko dolaze prva dva helikoptera tipa MI-8 (transportni helikopteri proizvedeni po ruskoj licenci) s posadama bosanskohercegovačkih vazduhoplovaca. Prvi borbeni let Ratnog vazduhoplovstva ARBiH bio je let u opkoljenu Srebrenicu februara 1993. Uskoro su formirane i bazduhoplovne grupe u Mostaru, Sarajevu, Tuzli, Zenici i Bihaću. Do kraja rata RV ARBiH izvršilo je oko 8000 borbenih letova
22.02.1993.
Savjet bezbjednosti UN jednoglasno je usvojio rezoluciju 808 o pokretanju postupka za osnivanje Međunarodnog suda za krivično gonjenje lica odgovornih za ozbiljna kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na teritoriji biše Jugoslavije od 1991.g.
23.02.1993.
Odluka američkog predsjednika Bila Klintona da padobranima iz transportnih aviona dostavlja humanitarnu pomoć istočnoj Bosni nailazi na uzdržano reagovanje u Londonu, kao i protivljenje vojnih američkih stručnjaka koji akciju ocjenjuju kao rizičnu, ali je američki predsjednik odlučan u namjeri da je, bez obtira na sve, sprovede.
25.02.1993.
Konvoj od oko 60 kamiona sa 150 vojnika UN zaustavljen je na granici u Malom Zvorniku, pošto je komadant konvoja odbio da dozvoli pregled tovara u vozilima.
26.02.1993.
Savjet bezbjednosti UN upozorio je zaraćene strane u BH da će svako ometanje doturanja humanitarne pomoći tretirati kao ratni zločin. Savjet je podržao inicijativu za doturanje pomoći vazdušnim putem tamo gdje ne mogu da prođu drumski konvoji.
28.02.1993.
Otpočela je akcija dostavljanja humanitarne pomoći izolovanim bošnjačkim enklavama u istočnoj Bosni vazdušnim putem
02.03.1993.
U Njujorku nastavljeni pregovori o prekidu rata u BH. Vens i Oven pokušavaju da izvrše pritisak na srpsku i bošnjačku stranu da prihvate sporazum o vojnim aspektima rata u BH.
03.03.1993.
Alija je potpisao «vojni dokument» iz mirovnog paketa Vens-Ovena, koji su još u Ženevi potpisale hrvatska i srpska strana.
05.03.1993.
Pregovori u Njujorku su završeni neuspjehom. Bošnjačka i srpska strana nisu potpisale prijedlog mapa, tj. podjelu BH na 10 provincija, ali pregovori ipak nisu prekinuti. Nakon nagovještaja da bi Alija mogao da pristane na Vens-Ovenove mape o podjeli BH na 10 provincija, Karadžić je rekao da su mape skrojene na štetu srpskog naroda i da ih on neće potpisati: «sad ćemo, vjerovatno, opet mi ispasti krivi pred svjetskom javnošću, ali nama je najvažnije da ne ispadnemo krivi pred svojim narodom» rekao je Karadžić.
11.03.1993.
Komadant snaga UN general Filip Morion zajedno sa konvojem ušao je u Srebrenicu radi dogovora o prekidu vatre i omogućavanju dolaska humanitarne pomoći.
13.03.1993.
Bošnjaci u Srebrenici zadržaće francuskog generala Moriona koji je blokiran od 11. sve dok se do tog mjesta ne probije konvoj s humanitarnom pomoći, izjavio je predstavnik UN-a.
15.03.1993.
Francuska štampa piše da je general Morion ostao u Srebrenici da bi spriječio etničko čišćenje te muslimanske enklave.
16.03.1993.
Od 16. do 25. marta 1993 godine predstavnici sve tri bosanskohercegovačke nacionalne zajednice sastali su se u Njujorku kako bi razmotrili modificirani Vens - Ovenov plan
18.03.1993.
Vojska pobunjenih bosanskih Srba počinje ofanzivu na Karuše pod kodnim nazivom »Posljednja šansa« (bitka na ušću). Cilj ofanzive bio je ovladavanje komunikacijom Teslić-Doboj. Operacijom su rukovodili pukovnik Slavko Lisica i četnički vojvoda Vojislav Šešelj (predsjednik Srpske radikalne stranke). U noći između 18 i 19 marta, nakon intenzivne artiljerijske pripreme, srpske pobunjeničke snage sa 10 tenkova i 5 oklopnih transportera kreće u napad na prednji kraj odbrane 203. motorizovane brigade Doboj-Bosna ARBiH. Težište napada je na dubinu naseljenih mjesta Matuzići, Mravići, Kraševo i Lepenica. 19 marta vojska pobunjenih bosasnkih Srba koristi zarobljene civile kao živi štit kako bi postavila pontonski most na rijeci Usora kod motela »Ušće«, ali bezuspješno. Međutim vojska pobunjenih Srba uspijeva očistiti teren i postaviti pontonski most na drugoj lokaciji, u rejonu stadiona Makljenovci. Magla je iskorištena za dovođenje oklopno-mehanizovanih jedinica, no kolonu zaustavlja artiljerija 203. motorizovane brigade nanoseći joj velike gubitke. U rejonu Karuša počinje grčevita borba tokom koje ARBiH uspijeva onesposobiti ili uništiti veći broj tenkova i oklopnih transportera neprijateljske vojske, koja u borbu uvodi avijaciju i borbene helikoptere tipa Gazela, koji iz rejona Pridjela i Ševarlija u više od 50 navrata raketiraju vojne ali i civilne ciljeve pokušavajući unijeti paniku među stanovništvo i vojnike ARBiH. Na pojedinim mjestima borba se vodi prsa u prsa, a vojska pobunjenih Srba pored 10 tenkova i 5 oklopnih transportera, od kojih je većina uništena u bliskoj protivoklopnoj borbi na Karušama, uvodi nove tenkove i oklopne transportere. ARBiH potisnuta je na 150 do 200 metara od prve linije fronta. Komanda 203. motorizovane brigade i »Operativne grupe Doboj-jug«, kojom komanduje Mustafa Cerovac, u borbu uvode svježe snage iz 204. brdske brigade i protivoklopno odjeljenje 110. brigade HVO Usora. ARBiH preuzima inicijativu i potiskuje neprijatelja sa dostignutih položaja. Bitka na Ušću je jedan od najtežih poraza vojske pobunejnih bosanskih Srba u prve dvije godine rata. ARBiH je izgubila šest boraca dok je neprijatelj imao oko 140 poginulih vojnika, 8 uništenih tenkova i 3 oklopna transportera.
Na zakazani nastavak pregovora u sjedištu UN u Njujorku nije došao Alija koji je obavjestio pregovarače da neće prisustvovati nastavku pregovora «dok Srbi nastavljaju ofanzivu u istočnoj Bosni, vrše genocid u Bijeljini i bombarduju Sarajevo»
19.03.1993.
Konvoj UN sa humanitarnom pomoći, stigao je u Srebrenicu.
22.03.1993.
Aerodrom Dubrave kod Tuzle službeno je otvoren za avione sa oznakama UN.
25.03.1993.
Višemjesečni pregovori o sudbini BH završeni su neuspjehom. Mirovni plan Vens-Oven s minimalnim korekcijama potpisali su u cjelini Boban i Alija, dok je Karadžić odbio da potpiše Plan smatrajući mape neprihvatljivim sa Srbe.
25.03.1993.
U izvještaju Butrosa Galija Savjetu bezbjednosti Srbi su označeni kao jedina strana koja je odgovorna što mirovni pregovori u Njujorku nisu uspjeli.
31.03.1993.
Savjet bezbjednosti UN usvojio je Rezoluciju 816 o primjeni sile u sprovođenju odluke o zabrani letova iznad BH. Na zahtjev Rusije iz Rezolucije je izostavljena formulacija o bombardoavnju ciljeva na zemlji.
03.04.1993.
Poslanici Narodne Skupštine samozvane Republike Srpske jednoglasno su usvojili prijedloge SO Donjeg Vakufa i Bosanske Gradiške o promjeni imena tih gradova, koji će se ubuduće zvati Srbobran i Gradiška.
05.04.1993.
Na osnovu rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a o uvođenju zone zabranjenog leta (iz jeseni 1992), u BiH je uspostavljena kontrola zračnog prostora. Kontrolu preuzimaju zračne snage NATO-a. Rezolucija o zoni zabrane leta nad BiH više puta je kršena, unatoč patroliranju lovaca Sjevernoatlanskog saveza.
06.04.1993.
Hrvatske vlasti i srpski pobunjenici potpisali su u Ženevi sporazum o provođenju Rezolucije 802 VS UN-a, prema kojem se HV mora povući na položaje prije akcije Maslenica, a srpske jedinice ne smiju ući u taj prostor, nad kojim će kontrolu preuzeti snage UN-a.
08.04.1993.
Međunarodni sud pravde u Hagu privremenom presudom okrivio Saveznu Republiku Jugoslaviju za agresiju na BiH te naredio obustavu napada i povlačenje jedinica Vojske SRJ sa područja BiH.
12.04.1993.
Pod okriljem NATO otpočelo je patroliranje nad vazdušnim prostorom BH, tj. Primjena Rezolucije 816 Savjeta bezbjednosti UN
12.04.1993.
Srpski izvori javljaju da je u napadu srebreničkih Muslimana na srpske položaje na teritoriji Skelana kod Osmača ubijeno 17 srpskih boraca a ranjeno.
14.04.1993.
Jedinice HVO-a uz podršku i direktno učešće Hrvatske vojske krenule u opći napad na jedinice ARBiH u Hercegovini i Srednjoj Bosni. Prethodno su razoružani Bošnjaci u jedinicama HVO-a i manjim, izolovanim jedinicama ARBiH. HVO napada i zauzima Prozor. Najteže borbe vođene su za Gornji Vakuf, Fojnicu i Mostar (Mostar, odnosno zapadni dio grada po kontrolom HVO-a je proglašen hrvatskim gradom i sjedištem tzv. Hrvatske Republike Herceg Bosna).
15.04.1993.
Srpski izvori javljaju da su “Muslimanski ekstremisti” sa šireg područja Srebrenice svim raspoloživim artiljerijskim oruđima i streljačkim naoružanjem napali na više pravaca, a da je prema podacima GŠ VRS, samo u prethodnih 48 sati poginulo 43, a ranjeno 71 srpski borac.
16.04.1993.
U selu Ahmići, srednja Bosna, postrojbe HVO-a ubile su oko 96 civila Bošnjaka.
Mirovni posrednik u jugoslovenskoj krizi lord Oven je izjavio da je došlo vrijeme da svijet razmisli o efektivnom bombardovanju puteva i mostova u BH, kako bi se prekinulo snabdijevanje srpskih snaga BH iz Jugoslavije.
17.04.1993.
Savjet bezbjednosti UN usvojio Rezoluciju 819 kojom se od sukobljenih strana u BH zahtjeva da područje Srebrenice smatraju zaštićenom, odnosno područjem bez vojnih ili bilo kojih neprijateljskih dejstava. Rezolucijom se od paravojnih snaga bosanskih Srba traži da odmah obustave napade na Srebrenicu i da se odmah povuku iz tog mjesta i okoline.
18.04.1993.
Potpisan sporazum o demilitarizaciji Srebrenice. Sporazum su potpisali komandant Armije RBIH Sefer Halilović i komandant VRS Ratko Mladić uz prisustvo predstavnika UN na sarajevskom aerodromu.
SB UN usvojio Rezoluciju 820 kojom se pooštravaju sankcije protiv SRJ počev od 26.aprila, ukoliko Srbi do tada ne potpišu Vens-Ovenov mirovni plan.
Predstavnik UN izjavio da je blizu 100 lica poginulo u trodnevnim borbama HVO I ARBH oko Viteza.
20.04.1993.
Britanski ministar odbrane Malkolm Rifkin ponovo se izjasnio protiv vojne intervencije Zapada u BH, te rekao da je teško utvrditi koga treba bombardovati. “Ako hoćemo da kaznimo sve agresore, šta onda raditi sa Hrvatima, i Muslimanima koji se sada tuku jedni protiv drugih” reče Rifkin.
Sefer Halilović i Milivoj Petković su u Zenici potpisali Sporazum o obustavi vatre između dvije vojske.
22.04.1993.
U Vašingtonu je saopšteno sa SAD razmatraju mogućnost bombardovanja srpskih položaja u BH i da bi to moglo da bude jednostrana odluka i bez saglasnosti SB UN.
23.04.1993.
Pripadnici brigade HVO “Herceg Stjepan” pronašli su u hrvatskom selu Trusina kraj Konjica masakrirana tijela 26 mještana.
24.04.1993.
U Beograd na sastanak dolaze lord Ovena i Vens. Karadžić je odbacio prijedloge za promjenu mapa u mirovnom planu i ocijenio da su mape toliko loše da ne mogu biti korigovane, već moraju da se promjene.
25.04.1993.
Alija i Boban su u Zagrebu zaključili Sporazum o prekidu vatre i odlučili da stvore zajedničku komandu.
25.04.1993.
Poslanici Narodne Skupštine samozvane RS na zasijedanju u Bijeljini su odbili zahtjev sa potpisivanje Vens-Ovenovog mirovnog plana. Neposredno prije usvajanja ove odluke, Dobrica Ćosić, Slobodan Milošević, Momir Bulatović su uputili pismo poslanicima Skupštine u kojem je traženo da prihvate Mirovni plan i skreće pažnja da oni nemaju pravo da neprihvatanjem plana izlažu sankcijama i ugrožavaju 10 milion građana Jugoslavije.
27.04.1993.
“Ruska Federacija neće biti pokrovitelj onima koji se suprostavljaju međunarodnoj zajednici” izjavio je Boris Jeljcin.
28.04.1993.
U SAD počele užurbane pripreme novih radiklanih mjera za rješenje bosanske krize. Njačešće je pominjana mogućnost bombardovanja srpskih ciljeva I skidanje embarga na uvoz oružja namijenjenog bosanskim snagama.
Poslanici Narodne Skupštine samozvane Republike Srpske jednoglasno su usvojili prijedloge SO Donjeg Vakufa i Bosanske Gradiške o promjeni imena tih gradova, koji će se ubuduće zvati Srbobran i Gradiška.
05.04.1993.
Na osnovu rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a o uvođenju zone zabranjenog leta (iz jeseni 1992), u BiH je uspostavljena kontrola zračnog prostora. Kontrolu preuzimaju zračne snage NATO-a. Rezolucija o zoni zabrane leta nad BiH više puta je kršena, unatoč patroliranju lovaca Sjevernoatlanskog saveza.
06.04.1993.
Hrvatske vlasti i srpski pobunjenici potpisali su u Ženevi sporazum o provođenju Rezolucije 802 VS UN-a, prema kojem se HV mora povući na položaje prije akcije Maslenica, a srpske jedinice ne smiju ući u taj prostor, nad kojim će kontrolu preuzeti snage UN-a.
08.04.1993.
Međunarodni sud pravde u Hagu privremenom presudom okrivio Saveznu Republiku Jugoslaviju za agresiju na BiH te naredio obustavu napada i povlačenje jedinica Vojske SRJ sa područja BiH.
12.04.1993.
Pod okriljem NATO otpočelo je patroliranje nad vazdušnim prostorom BH, tj. Primjena Rezolucije 816 Savjeta bezbjednosti UN
12.04.1993.
Srpski izvori javljaju da je u napadu srebreničkih Muslimana na srpske položaje na teritoriji Skelana kod Osmača ubijeno 17 srpskih boraca a ranjeno.
14.04.1993.
Jedinice HVO-a uz podršku i direktno učešće Hrvatske vojske krenule u opći napad na jedinice ARBiH u Hercegovini i Srednjoj Bosni. Prethodno su razoružani Bošnjaci u jedinicama HVO-a i manjim, izolovanim jedinicama ARBiH. HVO napada i zauzima Prozor. Najteže borbe vođene su za Gornji Vakuf, Fojnicu i Mostar (Mostar, odnosno zapadni dio grada po kontrolom HVO-a je proglašen hrvatskim gradom i sjedištem tzv. Hrvatske Republike Herceg Bosna).
15.04.1993.
Srpski izvori javljaju da su “Muslimanski ekstremisti” sa šireg područja Srebrenice svim raspoloživim artiljerijskim oruđima i streljačkim naoružanjem napali na više pravaca, a da je prema podacima GŠ VRS, samo u prethodnih 48 sati poginulo 43, a ranjeno 71 srpski borac.
16.04.1993.
U selu Ahmići, srednja Bosna, postrojbe HVO-a ubile su oko 96 civila Bošnjaka.
Mirovni posrednik u jugoslovenskoj krizi lord Oven je izjavio da je došlo vrijeme da svijet razmisli o efektivnom bombardovanju puteva i mostova u BH, kako bi se prekinulo snabdijevanje srpskih snaga BH iz Jugoslavije.
17.04.1993.
Savjet bezbjednosti UN usvojio Rezoluciju 819 kojom se od sukobljenih strana u BH zahtjeva da područje Srebrenice smatraju zaštićenom, odnosno područjem bez vojnih ili bilo kojih neprijateljskih dejstava. Rezolucijom se od paravojnih snaga bosanskih Srba traži da odmah obustave napade na Srebrenicu i da se odmah povuku iz tog mjesta i okoline.
18.04.1993.
Potpisan sporazum o demilitarizaciji Srebrenice. Sporazum su potpisali komandant Armije RBIH Sefer Halilović i komandant VRS Ratko Mladić uz prisustvo predstavnika UN na sarajevskom aerodromu.
SB UN usvojio Rezoluciju 820 kojom se pooštravaju sankcije protiv SRJ počev od 26.aprila, ukoliko Srbi do tada ne potpišu Vens-Ovenov mirovni plan.
Predstavnik UN izjavio da je blizu 100 lica poginulo u trodnevnim borbama HVO I ARBH oko Viteza.
20.04.1993.
Britanski ministar odbrane Malkolm Rifkin ponovo se izjasnio protiv vojne intervencije Zapada u BH, te rekao da je teško utvrditi koga treba bombardovati. “Ako hoćemo da kaznimo sve agresore, šta onda raditi sa Hrvatima, i Muslimanima koji se sada tuku jedni protiv drugih” reče Rifkin.
Sefer Halilović i Milivoj Petković su u Zenici potpisali Sporazum o obustavi vatre između dvije vojske.
22.04.1993.
U Vašingtonu je saopšteno sa SAD razmatraju mogućnost bombardovanja srpskih položaja u BH i da bi to moglo da bude jednostrana odluka i bez saglasnosti SB UN.
23.04.1993.
Pripadnici brigade HVO “Herceg Stjepan” pronašli su u hrvatskom selu Trusina kraj Konjica masakrirana tijela 26 mještana.
24.04.1993.
U Beograd na sastanak dolaze lord Ovena i Vens. Karadžić je odbacio prijedloge za promjenu mapa u mirovnom planu i ocijenio da su mape toliko loše da ne mogu biti korigovane, već moraju da se promjene.
25.04.1993.
Alija i Boban su u Zagrebu zaključili Sporazum o prekidu vatre i odlučili da stvore zajedničku komandu.
25.04.1993.
Poslanici Narodne Skupštine samozvane RS na zasijedanju u Bijeljini su odbili zahtjev sa potpisivanje Vens-Ovenovog mirovnog plana. Neposredno prije usvajanja ove odluke, Dobrica Ćosić, Slobodan Milošević, Momir Bulatović su uputili pismo poslanicima Skupštine u kojem je traženo da prihvate Mirovni plan i skreće pažnja da oni nemaju pravo da neprihvatanjem plana izlažu sankcijama i ugrožavaju 10 milion građana Jugoslavije.
27.04.1993.
“Ruska Federacija neće biti pokrovitelj onima koji se suprostavljaju međunarodnoj zajednici” izjavio je Boris Jeljcin.
28.04.1993.
U SAD počele užurbane pripreme novih radiklanih mjera za rješenje bosanske krize. Njačešće je pominjana mogućnost bombardovanja srpskih ciljeva I skidanje embarga na uvoz oružja namijenjenog bosanskim snagama.
01.05.1993.
Sazvana nova runda mirovne konferencije o BH u Atini na kojoj se okupila sva “banda” ex YU: Dobrica Ćosić, Slobodan Milošević, Momir Bulatović, Franjo Tuđman, Alija Izetbegović, Radovan Karadžić i Mate Boban; na kojoj je Karadžić na kraju skupa potpisao Vnes-Ovenov plan za BH, uz uslov da Skupština samozvane RS na zasjedanju 5.maja podrži odluku.
02.05.1993.
Radovan je izjavio da će dati ostavku ukoliko parlament samozvane RS ne prihvati mirovni plan koji je on potpisao u Atini.
05.05.1993.
Karadžić je pozvao poslanike samozvane Skupštine RS da verifikuju njegov potpis koji je stavio u Atini na mirovni plan i izjavio:” Plan koji vam je poznat u osnovi je katastrofalan. Po tom planu negira se samoopredjeljenje, bosanski Srbi vraćaju se natrag u BH i trebalo bi da se zadovolje sa samo 43% bosanske teritorije, iako im po zemljišnim knjigama pripada više od 60%. Međutim, plan bi trebalo prihvatiti, zbog stravičnih međunarodnih pritisaka, zbog prijetnji da će snage NATO bombardovat srpske položaje, mostove i linije snabdijevanja. To može teško da se zaustavi, osim prihvatanja Vens-Ovenovog plana. Ja moram da vam preporučim da verifikujete ovaj plan, jer opasnost koja se nadvila nad srpski narod je ogromna, mada je ogromno i ono što gubimo.”
Narodna Skupština samozvane RS, koja je zasjedala na Palama, ODBACILA je Vens-Ovenov plan, odbivši da verifikuje potpis predsjednika Karadžića. Za ovakvu odluku glasala su 52 poslanika, 2 su bila protiv, a 12 suzdržano. Prije donošenja odluke poslanicima su se obratili Ćosić, Milošević, Bulatović i grčki premijer Micotakis, pokušavajući da ih ubjede da glasaju za prihvatanje mirovnog plana.
Dotadašnji kopresjednik Međunarodne konferencije o bivšoj SFRJ Sajrus Vens predao je dužnost novoimenovanom Norvežaninu Torvaldu Stoltenbergu.
06.05.1993.
SB UN usvojio je Rezoluciju 824 kojom se Sarajevo i druge slične ugrožene zone, posebno gradovi Tuzla, Žepa, Bihać, Goražde i Srebrenica, sa njihovom okolinom, tretiraju kao zaštićene zone od svih strana u sukobu, te se nalaže »trenutna obustava oružanih napada ili bilo kakvih neprijateljskih djelovanja protiv ovih sigurnih zona, i povlačenje svih vojnih i paravojnih jedinica bosanskih Srba iz ovih gradova na udaljenost sa koje oni prestaju da budu prijetnja njihovoj sigurnosti...« Mirovnim snagama UN-a istovremeno je naloženo da nadgledaju sigurnost njihovih stanovnika.
07.05.1993.
U Banja Luci srušene džamije Ferhadija i Arnaudija.
08.05.1993.
Predsjednik, potpredsjednik, ministri i poslanici samozvane RS spriječeni su da pređu granicu SRJ kod Zvornika. Karadžić izjavljuje da “okretanje leđa Srbije srpskom narodu u Bosni pogađa u dušu” kao i da će ukidanje pomoći donijeti teškoće samozvanoj RS, ali da će ona preživjeti i pronaći vlastiti izlaz iz situacije.
Glavni štab vojske pobunjenih bosanskih Srba saopštio je da je do sada u Sarajevu uhapšeno 15.158 Srba koje Muslimani drže kao taoce u podrumskim prostorijama sarajevskih zgrada. U saopštenju sa tvrdi da je naredbu za hapšenje izdao Sefer Halilović.
09.05.1993.
HVO vrši snažne napade na istočni Mostar (dio grada pod kontrolom ARBiH). Jedinice ARBiH nalaze se u okruženju na svega nekoliko kvadratnih kilometara teritorije. Teške pješadijske borbe vode se na desnoj obali Neretve u Šantićevoj ulici, gdje su prve linije ARBiH i HVO-a udaljene svega desetak do dvadeset metara. Na tom su području vođene najteže gradske borbe. Svako pomjeranje linije fronta u Šantićevoj ulici u ratnim izvještajima predstavljalo se kao izuzetan uspjeh, iako se u većini slučajeva radilo o deset do dvadeset metara.
HVO počinje akciju nasilnog i masovnog protjerivanja Bošnjaka i manjeg broja Srba, deportujući ih u koncentracione logore. Hrvati su na području tzv. Hrvatske zajednice Herceg Bosna formirali više koncentracionih logora i privatnih zatvora za Bošnjake, uglavnom civile, među kojima Heliodrom u Mostaru, Dretelj, Gabelu i druge.
Na snagu stupio sporazum o prekidu vatre kojeg su potpisali Ratko Mladić i Sefer Halilović.
10.05.1993.
SB UN se hitno sastao da bi razmotrio situaciju u BH poslije ofanzive hrvatskih paravojnih formacija protiv bosanskih Muslimana u rejonu Mostara, a potom, u formi predsjedničkog saopštenja, oštro osudio bosanske Hrvate i upozorio Hrvatsku da se ne upliće u sukobe u BH.
14.05.1993.
Vlada BH je optužila Republiku Hrvatsku za agresiju na BH te ocijenila da je prisustvo regularnih trupa HV na području srednje Bosne direktan čin vojne intervencije na teritoriju BH.
15.05.1993.
U samozvanoj RS tokom dva dana je održan referendum o Vens-Ovenovom planu na koji je izašlo 92% upisanih birača. Protiv prihvatanja plana izjasnilo se 96% onih koji su izašli na glasanje, a na drugo referendumsko pitanje o pravu na samostalno i slobodno udruživanje samozvane RS sa drugim državama potvrdno se izjasnilo takođe 96% birača.
17.05.1993.
Lord Oven je referndum Srba u samozvanoj RS, na kojem se izrazita većina izjansila protiv prihvatanja plana, nazvao je direktnim izazovom međunarodnoj zajednici.
18.05.1993.
U Međugorju postignut sporazum o uspostavljanju mira izmežu Hrvata i Bošnjaka na kojem su učestvovali Tuđman, Boban, Mile Akmadžić, Franjo Boras, Milivoj Petković s jedne strane, a Alija, Silajdžić, Rusmir Mahmutćehajić i Sefer Halilović sa druge, dok su posrednic bili lord Oven i Stoltenberg.
22.05.1993.
Poslije višednevnih pregovora ministri inostranih poslova “petorice” (SAD, Rusija, Francuska, Velika Britanija, Španija) usvojili su u Vašingtonu Akcioni plan za ostvarivanje mira u BH koji predviđa raspoređivanje posmatrača mirovnih snaga na granicama između SRJ i BH, te uspostavljanje zaštićenih zona u koje bi se uputili veći kontigenti mirovnih snaga. Programom u 13 tačaka predviđeno je i ustanovljavanje međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na tlu bivše SFRJ, Hrvatskoj je ZAPRIJEĆENO SANKCIJAMA ako ne prekine borbe protiv Muslimana u Bosni, Srbi iz Bosne su pozvani da napuste “nasilno osvojene teritorije”, a SRJ je zaprijećeno oštrom kontolom sprovođenja sankcija.
23.05.1993.
Alija u poruci građanima kao reakciju na novi plan petorice ministara izjavljuje da je plan apsolutno neprihvatiljiv i poražavajući, te da “nećemo pognuti glavu ii nećemo više gubiti vrijeme u jalovim pregovorima”, te pozvao “narod na ujedinjenje i borbu svim dozvoljenim sredstvima za odbranu nezavisne, suverene i cjelovite BiH”
25.05.1993.
SB UN usvojio Rezoluciju 827 o osnivanju Međunarodnog suda za ratne zločine na prostoru ex SFRJ, koji će imati 11 članova, a sjedište će biti u Hagu.
Sazvana nova runda mirovne konferencije o BH u Atini na kojoj se okupila sva “banda” ex YU: Dobrica Ćosić, Slobodan Milošević, Momir Bulatović, Franjo Tuđman, Alija Izetbegović, Radovan Karadžić i Mate Boban; na kojoj je Karadžić na kraju skupa potpisao Vnes-Ovenov plan za BH, uz uslov da Skupština samozvane RS na zasjedanju 5.maja podrži odluku.
02.05.1993.
Radovan je izjavio da će dati ostavku ukoliko parlament samozvane RS ne prihvati mirovni plan koji je on potpisao u Atini.
05.05.1993.
Karadžić je pozvao poslanike samozvane Skupštine RS da verifikuju njegov potpis koji je stavio u Atini na mirovni plan i izjavio:” Plan koji vam je poznat u osnovi je katastrofalan. Po tom planu negira se samoopredjeljenje, bosanski Srbi vraćaju se natrag u BH i trebalo bi da se zadovolje sa samo 43% bosanske teritorije, iako im po zemljišnim knjigama pripada više od 60%. Međutim, plan bi trebalo prihvatiti, zbog stravičnih međunarodnih pritisaka, zbog prijetnji da će snage NATO bombardovat srpske položaje, mostove i linije snabdijevanja. To može teško da se zaustavi, osim prihvatanja Vens-Ovenovog plana. Ja moram da vam preporučim da verifikujete ovaj plan, jer opasnost koja se nadvila nad srpski narod je ogromna, mada je ogromno i ono što gubimo.”
Narodna Skupština samozvane RS, koja je zasjedala na Palama, ODBACILA je Vens-Ovenov plan, odbivši da verifikuje potpis predsjednika Karadžića. Za ovakvu odluku glasala su 52 poslanika, 2 su bila protiv, a 12 suzdržano. Prije donošenja odluke poslanicima su se obratili Ćosić, Milošević, Bulatović i grčki premijer Micotakis, pokušavajući da ih ubjede da glasaju za prihvatanje mirovnog plana.
Dotadašnji kopresjednik Međunarodne konferencije o bivšoj SFRJ Sajrus Vens predao je dužnost novoimenovanom Norvežaninu Torvaldu Stoltenbergu.
06.05.1993.
SB UN usvojio je Rezoluciju 824 kojom se Sarajevo i druge slične ugrožene zone, posebno gradovi Tuzla, Žepa, Bihać, Goražde i Srebrenica, sa njihovom okolinom, tretiraju kao zaštićene zone od svih strana u sukobu, te se nalaže »trenutna obustava oružanih napada ili bilo kakvih neprijateljskih djelovanja protiv ovih sigurnih zona, i povlačenje svih vojnih i paravojnih jedinica bosanskih Srba iz ovih gradova na udaljenost sa koje oni prestaju da budu prijetnja njihovoj sigurnosti...« Mirovnim snagama UN-a istovremeno je naloženo da nadgledaju sigurnost njihovih stanovnika.
07.05.1993.
U Banja Luci srušene džamije Ferhadija i Arnaudija.
08.05.1993.
Predsjednik, potpredsjednik, ministri i poslanici samozvane RS spriječeni su da pređu granicu SRJ kod Zvornika. Karadžić izjavljuje da “okretanje leđa Srbije srpskom narodu u Bosni pogađa u dušu” kao i da će ukidanje pomoći donijeti teškoće samozvanoj RS, ali da će ona preživjeti i pronaći vlastiti izlaz iz situacije.
Glavni štab vojske pobunjenih bosanskih Srba saopštio je da je do sada u Sarajevu uhapšeno 15.158 Srba koje Muslimani drže kao taoce u podrumskim prostorijama sarajevskih zgrada. U saopštenju sa tvrdi da je naredbu za hapšenje izdao Sefer Halilović.
09.05.1993.
HVO vrši snažne napade na istočni Mostar (dio grada pod kontrolom ARBiH). Jedinice ARBiH nalaze se u okruženju na svega nekoliko kvadratnih kilometara teritorije. Teške pješadijske borbe vode se na desnoj obali Neretve u Šantićevoj ulici, gdje su prve linije ARBiH i HVO-a udaljene svega desetak do dvadeset metara. Na tom su području vođene najteže gradske borbe. Svako pomjeranje linije fronta u Šantićevoj ulici u ratnim izvještajima predstavljalo se kao izuzetan uspjeh, iako se u većini slučajeva radilo o deset do dvadeset metara.
HVO počinje akciju nasilnog i masovnog protjerivanja Bošnjaka i manjeg broja Srba, deportujući ih u koncentracione logore. Hrvati su na području tzv. Hrvatske zajednice Herceg Bosna formirali više koncentracionih logora i privatnih zatvora za Bošnjake, uglavnom civile, među kojima Heliodrom u Mostaru, Dretelj, Gabelu i druge.
Na snagu stupio sporazum o prekidu vatre kojeg su potpisali Ratko Mladić i Sefer Halilović.
10.05.1993.
SB UN se hitno sastao da bi razmotrio situaciju u BH poslije ofanzive hrvatskih paravojnih formacija protiv bosanskih Muslimana u rejonu Mostara, a potom, u formi predsjedničkog saopštenja, oštro osudio bosanske Hrvate i upozorio Hrvatsku da se ne upliće u sukobe u BH.
14.05.1993.
Vlada BH je optužila Republiku Hrvatsku za agresiju na BH te ocijenila da je prisustvo regularnih trupa HV na području srednje Bosne direktan čin vojne intervencije na teritoriju BH.
15.05.1993.
U samozvanoj RS tokom dva dana je održan referendum o Vens-Ovenovom planu na koji je izašlo 92% upisanih birača. Protiv prihvatanja plana izjasnilo se 96% onih koji su izašli na glasanje, a na drugo referendumsko pitanje o pravu na samostalno i slobodno udruživanje samozvane RS sa drugim državama potvrdno se izjasnilo takođe 96% birača.
17.05.1993.
Lord Oven je referndum Srba u samozvanoj RS, na kojem se izrazita većina izjansila protiv prihvatanja plana, nazvao je direktnim izazovom međunarodnoj zajednici.
18.05.1993.
U Međugorju postignut sporazum o uspostavljanju mira izmežu Hrvata i Bošnjaka na kojem su učestvovali Tuđman, Boban, Mile Akmadžić, Franjo Boras, Milivoj Petković s jedne strane, a Alija, Silajdžić, Rusmir Mahmutćehajić i Sefer Halilović sa druge, dok su posrednic bili lord Oven i Stoltenberg.
22.05.1993.
Poslije višednevnih pregovora ministri inostranih poslova “petorice” (SAD, Rusija, Francuska, Velika Britanija, Španija) usvojili su u Vašingtonu Akcioni plan za ostvarivanje mira u BH koji predviđa raspoređivanje posmatrača mirovnih snaga na granicama između SRJ i BH, te uspostavljanje zaštićenih zona u koje bi se uputili veći kontigenti mirovnih snaga. Programom u 13 tačaka predviđeno je i ustanovljavanje međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na tlu bivše SFRJ, Hrvatskoj je ZAPRIJEĆENO SANKCIJAMA ako ne prekine borbe protiv Muslimana u Bosni, Srbi iz Bosne su pozvani da napuste “nasilno osvojene teritorije”, a SRJ je zaprijećeno oštrom kontolom sprovođenja sankcija.
23.05.1993.
Alija u poruci građanima kao reakciju na novi plan petorice ministara izjavljuje da je plan apsolutno neprihvatiljiv i poražavajući, te da “nećemo pognuti glavu ii nećemo više gubiti vrijeme u jalovim pregovorima”, te pozvao “narod na ujedinjenje i borbu svim dozvoljenim sredstvima za odbranu nezavisne, suverene i cjelovite BiH”
25.05.1993.
SB UN usvojio Rezoluciju 827 o osnivanju Međunarodnog suda za ratne zločine na prostoru ex SFRJ, koji će imati 11 članova, a sjedište će biti u Hagu.
01.06.1993.
Srpske pobunjeničke snage granatirale su Dobrinju, Sarajevo, gdje je bio organiziran nogometni turnir. Ubijeno je 12 a ranjeno 80 civila. Među njima je bilo 15 djece.
Prema izvještajima Ujedinjenih nacija (UNHCR) do polovine 1993 godine približno 2 miliona ljudi, ili polovina ukupnog stanovništva BiH protjerano je ili izbjeglo iz svojih domova
Skupština SRJ razriješila dužnosti predsjednika Dobricu Ćosića, pošto je ocjenila da je kršio Ustav.
02.06.1993.
Dobrica Ćosić je dostavio izjavu u kojoj je iznijeo rezultate svog jednogodišnjeg rada i opovrgao tvrdnje da je kršio Ustav, a za svoju smjenu kao glavni razlog naveo je netrpeljivost predsjednika Srbije Miloševića.
04.06.1993.
SB UN usvojio rezoluciju 824 o slanju teško naoružanih snaga u BH radi zaštite 6 muslimanskih enklava ranije proglašenih kao zaštićene zone: Sarajevo, Tuzla, Žepa, Srebrenica, Goražde, Bihać.
07.06.1993.
Srpske snage granatirale su pijacu Ciglane u Sarajevu i ubile 4 civila, od kojih dvoje djece.
07.06.1993.
Srpske pobunjeničke snage granatirale su pijacu Ciglane u Sarajevu i ubile 4 civila, od kojih dvoje djece.
07-10.06.1993.
Armija BiH ovladala je Travnikom, koji je prema Vance-Owenovom planu trebao biti središte hrvatske provincije; borci HVO-a s toga područja predali su se Srbima. Pretpostavlja se da je oko 8.000 Hrvata, od kojih 7.000 civila, prebjeglo na Vlašić koji je kontrolisala vojska pobunjenih bosanskih Srba.
08.06.1993.
Predsjedništvo RBiH donijelo odluku o organizacijskim i kadrovskim promjenama u Oružanim snagama RBiH. Odlukom je, između ostalog, ustanovljena funkcija komandanta Glavnog štaba Armije RBiH (na mjesto komandanta postavljen je Rasim Delić) pored postojeće funkcije načelnika Glavnog štaba (funkciju načelnika obavljao je Sefer Halilović), ustanovljen Šesti korpus Armije RBiH sa sjedištem u Konjicu i imenovane su komisije za pitanje deblokade Sarajeva. Protivljenje odluci izrazio je načelnik Glavnog štaba Armije RBiH Sefer Halilović, što je kasnije rezultiralo smjenom u vrhu Armije RBiH.
11.06.1993.
Hrvatska je zatražila hitnu sjednicu SB UN zbog „muslimanskih zločina nad hrvatskim stanovništvom u Bosni“, posebno u Travniku.
12.06.1993.
ARBiH oslobađa Mijatovića kosu na platou Žuč kod Sarajeva.
Sa položaja na Trebeviću srpske pobunjeničke snage su granatirale groblje Budakovići u Sarajevu i ubile 9 civila koji su učestvovali u sahrani. Ranjeno je 5 civila. Srpske pobunjeničke snage granatirale civile koji su na Dobrinji u Sarajevu stajale u red za vodu. Ubijeno je 12 a ranjeno 15 civila.
Sredinom juna HVO Kiseljaka i srpske pobunjeničke snage s Ilidže u selu Grahovica (između Kiseljaka i Ilidže) ubile su 37 civila, Bošnjaka
Svi pripadnici HVO, njih 883, koji su se bježeći pred ARBH u lašvanskoj dolini, predali srpskoj pobunjeničkoj vojsci na Vlašiću ( bili smješteni na Manjači) odvezeni su na liniju razgraničenja, gdje će biti razmjenjeni za srpske borce i civile sa područja Livna.
16.06.1993.
Sarajevo ostalo bez struje. Takvo stanje trajalo naredna 53 dana.
17.06.1993.
U Borbama na Žuči gine komandant Druge viteške motorizovane brigade ARBiH Safet Zajko. Safet Zajko rođen je 1952 godine kod Rudog. Bio je rezervni oficir (kapetan) JNA. U jesen 1991. priključio se Patriotskoj ligi. Komandant je Druge viteške brigade od njenog formiranja. Posthumno je odlikovan Ordenom heroja narodnooslobodilačkog rata.
Alija je odbio “tripartitno rješenje” za Bosnu, o čemu je prethodnog dana razgovarano u Ženevi, i ponovo zatražio da se ukine embargo na uvoz oružja za Bošnjake.
20.06.1993.
Usvojena nova rezolucija UN, o provodjenju zaštite "zaštićenih zona". Savjet bezbjednosti UN, u ključnoj odredbi Rezolucije broj 844, "odlučuje da odobri povećanje snaga UNPROFOR-a, kako bi se ispunili zahtjevi iz izvještaja generalnog sekretara UN za angažovanje 7.500 hiljada novih vojnika."
Završen je referendum u RSK o ujedninjenju sa samozvanom RS I drugim srpskim državama. Na referendum je izašlo 301.592 glasača ili 95%, a za suverenu RSK i ujedinjenje sa RS glasalo je 98%.
23.06.1993.
Završen je drugi krug ženevskih pregovora koji su prije svega vođeni o sprskom i hrvatskom prijedlogu za okončanje etničkih sukoba u BH podjelom ove republike na tri konfederalne države.
24.06.1993.
Karadžić je izjavio da se sa Matom Bobanom sporazumio o stvaranju konfederalne BH koja bi se sastojala od tri etničke države i imala konfederalnu vladu, čije bi članove delegirale te tri države. Dalje, Karadžić kaže da su Srbi spremni da se odreknu Sarajeva, u zamjenu za Goražde i Srebrenicu.
25.06.1993.
U Ženevi je objelodanjen srpskohrvatski plan za podjelu BH od devet tačaka, po kojem bi BH bila konfederacija s ustavom koji priznaje tri konsitutuivna naroda. Svaka republika bi mogla da sklapa međunarodne ugovore, ali ne i one koji bi bili štetni po druge dvije republike.
Objašnajvajući suštinu srpskohrvatskog prijedloga o ustavnom uređenju BH i njenom unutrašnjem razgraničenju, Karadžić je istakao da je Muslimanima bolje da prihvate podjelu BH na tri dijela, na tri nacionalna entiteta, nego da nastave rat protiv Srba i Hrvata, jer bi se moglo desiti da krajnji epilog bude – podjela BH na dva dijela.
List Borba, Karadžić: (... ) Uži dio Sarajeva treba da pripadne Srbima i Muslimanima i najbolja podjela bi bila rijekom Miljackom, tj. ono što je na lijevoj obali rijeke da pripadne Srbima, a Muslimanima ono sa desne strane Miljacke
Hrvatska je odbila produžiti mandat "plavim kacigama" na svom području pod istim (neučinkovitim) uvjetima.
28.06.1993.
Počela druga runda pregovora u Ženevi.
30.06.1993.
Armija RBiH oslobađa kasarnu Sjeverni logor (Mostar). U borbama između ARBiH i HVO-a gine komandant 41. slavne brigade ARBiH Mithad Hujdur-Hujka, rođen je 1953 godine u Mostaru. Posthumno je odlikovan Ordenom heroja narodnooslobodilačkog rata.
“Odasvud su muslimanske snage i jedinu sigurnost imamo sa srpske strane iz pravca Ilidže” izjavio je Velimir Ivan Milićević zapovjednik policije u Kiseljaku. “Iz Tarčina na nas idu jake muslimanske snage, oko 7.000, s visočke strane oko 3.000 Muslimana vrši stalan pristisak, Zeničani se spremaju da naprave pokolj u Kiseljaku” dodaje on.
(Borba, 30. jun 1993) Radovan Karadžić, lider SDS: "Srpski entitet bi bila jedna cjelina sa koridorom na sjeveru kojim bi se obezbjedila teritorijalna povezanost, jer bez toga "ne bismo preživjeli". Za hrvatski entitet, Karadžić je rekao da bi bio iz dva djela i oba bi se graničila sa Hrvatskom. Muslimanski dio bio bi podjeljen između centralnog dela i Bihaća na zapadu,a za tri muslimanske enklave na istoku, Karadžić je izrazio spremnost da ih Srbi priznaju ili da ih razmjene.
Srpske pobunjeničke snage granatirale su Dobrinju, Sarajevo, gdje je bio organiziran nogometni turnir. Ubijeno je 12 a ranjeno 80 civila. Među njima je bilo 15 djece.
Prema izvještajima Ujedinjenih nacija (UNHCR) do polovine 1993 godine približno 2 miliona ljudi, ili polovina ukupnog stanovništva BiH protjerano je ili izbjeglo iz svojih domova
Skupština SRJ razriješila dužnosti predsjednika Dobricu Ćosića, pošto je ocjenila da je kršio Ustav.
02.06.1993.
Dobrica Ćosić je dostavio izjavu u kojoj je iznijeo rezultate svog jednogodišnjeg rada i opovrgao tvrdnje da je kršio Ustav, a za svoju smjenu kao glavni razlog naveo je netrpeljivost predsjednika Srbije Miloševića.
04.06.1993.
SB UN usvojio rezoluciju 824 o slanju teško naoružanih snaga u BH radi zaštite 6 muslimanskih enklava ranije proglašenih kao zaštićene zone: Sarajevo, Tuzla, Žepa, Srebrenica, Goražde, Bihać.
07.06.1993.
Srpske snage granatirale su pijacu Ciglane u Sarajevu i ubile 4 civila, od kojih dvoje djece.
07.06.1993.
Srpske pobunjeničke snage granatirale su pijacu Ciglane u Sarajevu i ubile 4 civila, od kojih dvoje djece.
07-10.06.1993.
Armija BiH ovladala je Travnikom, koji je prema Vance-Owenovom planu trebao biti središte hrvatske provincije; borci HVO-a s toga područja predali su se Srbima. Pretpostavlja se da je oko 8.000 Hrvata, od kojih 7.000 civila, prebjeglo na Vlašić koji je kontrolisala vojska pobunjenih bosanskih Srba.
08.06.1993.
Predsjedništvo RBiH donijelo odluku o organizacijskim i kadrovskim promjenama u Oružanim snagama RBiH. Odlukom je, između ostalog, ustanovljena funkcija komandanta Glavnog štaba Armije RBiH (na mjesto komandanta postavljen je Rasim Delić) pored postojeće funkcije načelnika Glavnog štaba (funkciju načelnika obavljao je Sefer Halilović), ustanovljen Šesti korpus Armije RBiH sa sjedištem u Konjicu i imenovane su komisije za pitanje deblokade Sarajeva. Protivljenje odluci izrazio je načelnik Glavnog štaba Armije RBiH Sefer Halilović, što je kasnije rezultiralo smjenom u vrhu Armije RBiH.
11.06.1993.
Hrvatska je zatražila hitnu sjednicu SB UN zbog „muslimanskih zločina nad hrvatskim stanovništvom u Bosni“, posebno u Travniku.
12.06.1993.
ARBiH oslobađa Mijatovića kosu na platou Žuč kod Sarajeva.
Sa položaja na Trebeviću srpske pobunjeničke snage su granatirale groblje Budakovići u Sarajevu i ubile 9 civila koji su učestvovali u sahrani. Ranjeno je 5 civila. Srpske pobunjeničke snage granatirale civile koji su na Dobrinji u Sarajevu stajale u red za vodu. Ubijeno je 12 a ranjeno 15 civila.
Sredinom juna HVO Kiseljaka i srpske pobunjeničke snage s Ilidže u selu Grahovica (između Kiseljaka i Ilidže) ubile su 37 civila, Bošnjaka
Svi pripadnici HVO, njih 883, koji su se bježeći pred ARBH u lašvanskoj dolini, predali srpskoj pobunjeničkoj vojsci na Vlašiću ( bili smješteni na Manjači) odvezeni su na liniju razgraničenja, gdje će biti razmjenjeni za srpske borce i civile sa područja Livna.
16.06.1993.
Sarajevo ostalo bez struje. Takvo stanje trajalo naredna 53 dana.
17.06.1993.
U Borbama na Žuči gine komandant Druge viteške motorizovane brigade ARBiH Safet Zajko. Safet Zajko rođen je 1952 godine kod Rudog. Bio je rezervni oficir (kapetan) JNA. U jesen 1991. priključio se Patriotskoj ligi. Komandant je Druge viteške brigade od njenog formiranja. Posthumno je odlikovan Ordenom heroja narodnooslobodilačkog rata.
Alija je odbio “tripartitno rješenje” za Bosnu, o čemu je prethodnog dana razgovarano u Ženevi, i ponovo zatražio da se ukine embargo na uvoz oružja za Bošnjake.
20.06.1993.
Usvojena nova rezolucija UN, o provodjenju zaštite "zaštićenih zona". Savjet bezbjednosti UN, u ključnoj odredbi Rezolucije broj 844, "odlučuje da odobri povećanje snaga UNPROFOR-a, kako bi se ispunili zahtjevi iz izvještaja generalnog sekretara UN za angažovanje 7.500 hiljada novih vojnika."
Završen je referendum u RSK o ujedninjenju sa samozvanom RS I drugim srpskim državama. Na referendum je izašlo 301.592 glasača ili 95%, a za suverenu RSK i ujedinjenje sa RS glasalo je 98%.
23.06.1993.
Završen je drugi krug ženevskih pregovora koji su prije svega vođeni o sprskom i hrvatskom prijedlogu za okončanje etničkih sukoba u BH podjelom ove republike na tri konfederalne države.
24.06.1993.
Karadžić je izjavio da se sa Matom Bobanom sporazumio o stvaranju konfederalne BH koja bi se sastojala od tri etničke države i imala konfederalnu vladu, čije bi članove delegirale te tri države. Dalje, Karadžić kaže da su Srbi spremni da se odreknu Sarajeva, u zamjenu za Goražde i Srebrenicu.
25.06.1993.
U Ženevi je objelodanjen srpskohrvatski plan za podjelu BH od devet tačaka, po kojem bi BH bila konfederacija s ustavom koji priznaje tri konsitutuivna naroda. Svaka republika bi mogla da sklapa međunarodne ugovore, ali ne i one koji bi bili štetni po druge dvije republike.
Objašnajvajući suštinu srpskohrvatskog prijedloga o ustavnom uređenju BH i njenom unutrašnjem razgraničenju, Karadžić je istakao da je Muslimanima bolje da prihvate podjelu BH na tri dijela, na tri nacionalna entiteta, nego da nastave rat protiv Srba i Hrvata, jer bi se moglo desiti da krajnji epilog bude – podjela BH na dva dijela.
List Borba, Karadžić: (... ) Uži dio Sarajeva treba da pripadne Srbima i Muslimanima i najbolja podjela bi bila rijekom Miljackom, tj. ono što je na lijevoj obali rijeke da pripadne Srbima, a Muslimanima ono sa desne strane Miljacke
Hrvatska je odbila produžiti mandat "plavim kacigama" na svom području pod istim (neučinkovitim) uvjetima.
28.06.1993.
Počela druga runda pregovora u Ženevi.
30.06.1993.
Armija RBiH oslobađa kasarnu Sjeverni logor (Mostar). U borbama između ARBiH i HVO-a gine komandant 41. slavne brigade ARBiH Mithad Hujdur-Hujka, rođen je 1953 godine u Mostaru. Posthumno je odlikovan Ordenom heroja narodnooslobodilačkog rata.
“Odasvud su muslimanske snage i jedinu sigurnost imamo sa srpske strane iz pravca Ilidže” izjavio je Velimir Ivan Milićević zapovjednik policije u Kiseljaku. “Iz Tarčina na nas idu jake muslimanske snage, oko 7.000, s visočke strane oko 3.000 Muslimana vrši stalan pristisak, Zeničani se spremaju da naprave pokolj u Kiseljaku” dodaje on.
(Borba, 30. jun 1993) Radovan Karadžić, lider SDS: "Srpski entitet bi bila jedna cjelina sa koridorom na sjeveru kojim bi se obezbjedila teritorijalna povezanost, jer bez toga "ne bismo preživjeli". Za hrvatski entitet, Karadžić je rekao da bi bio iz dva djela i oba bi se graničila sa Hrvatskom. Muslimanski dio bio bi podjeljen između centralnog dela i Bihaća na zapadu,a za tri muslimanske enklave na istoku, Karadžić je izrazio spremnost da ih Srbi priznaju ili da ih razmjene.
01.07.1993.
111. brigada HVO-a iz Žepče napada jedinice ARBiH u Novom Šeheru.
List Politika objavljuje: Radovan Karadžić kaže da je u dosadašnjoj fazi pregovora o rešenju bosansko-hercegovačke krize dogovoreno da dobiju slobodnu zonu u luci Ploče i jedan deo neke od luka na Savi. Predsednik Republike Srpske ističe da će to, najverovatnije, biti luka u Brčkom. Po njegovim rečima, postoji izvesna saglanost da se Hrvatima omogući kontrola na nekim teritorijama u zaleđu Dubrovnika a, zauzvrat, Srbi bi dobili izlaz na more uz granicu sa Crnom Gorom, odnosno u rejonu Prevlake. Kako kaže Radovan Karadžić, Srbi moraju da dobiju izlaz na more, jer i po međunarodnom pravu neprirodno je da neko čija je granica na pojedinim mestima svega kilometar-dva od mora nema izlaz na obalu.
03.07.1993.
HV mobiliše pripadnike 8 elitnih brigada i raspoređuje ih na granice RSK.
Austrijski ministar inostranih poslova Alojz Mok prvi put je kritikovao Hrvate zbog njihove vojne angažovanosti protiv Muslimana. Istovremeno je uputio kritiku vladi hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana.
04.07.1993.
Bil Klinton je uoči zasjedanja Grupe 7 izjavio da je BH jedina tačka neslaganja između SAD ii Evrope, jer su SAD zajedno sa Njemačkom za ukidanje embarga na isporuke oružja bosanskim Muslimanima, čemu s eprotive Francuska, Velika Britanija i Rusija.
05.07.1993.
List Borba objavljuje intervju Momčila Krajišnika: Ukoliko Muslimani ne prihvate naš Ženevski dogovor, mi ćemo proglasti samostalnost. (... ) Bosanski Srbi imaju pravo na izlazak na more, i to ćemo i ostvariti. Nadam se, u mirnim pregovorima i zamenom određenim teritorija sa Hrvatima. Naše more najverovatnije će biti područje oko Ćilipa, prema granici sa Crnom Gorom. Na pitanje da li Republika Srpska prihvata posmatrače na Drini, Krajišnik je odgovorio da to ni narod ni Skupština Republike Srpske neće prihvatiti posmatrače na Drini, a na područjima razgraničenja između Srba, Hrvata i Muslimana, posmatrači su dobro došli."
111. brigada HVO-a iz Žepče napada jedinice ARBiH u Novom Šeheru.
List Politika objavljuje: Radovan Karadžić kaže da je u dosadašnjoj fazi pregovora o rešenju bosansko-hercegovačke krize dogovoreno da dobiju slobodnu zonu u luci Ploče i jedan deo neke od luka na Savi. Predsednik Republike Srpske ističe da će to, najverovatnije, biti luka u Brčkom. Po njegovim rečima, postoji izvesna saglanost da se Hrvatima omogući kontrola na nekim teritorijama u zaleđu Dubrovnika a, zauzvrat, Srbi bi dobili izlaz na more uz granicu sa Crnom Gorom, odnosno u rejonu Prevlake. Kako kaže Radovan Karadžić, Srbi moraju da dobiju izlaz na more, jer i po međunarodnom pravu neprirodno je da neko čija je granica na pojedinim mestima svega kilometar-dva od mora nema izlaz na obalu.
03.07.1993.
HV mobiliše pripadnike 8 elitnih brigada i raspoređuje ih na granice RSK.
Austrijski ministar inostranih poslova Alojz Mok prvi put je kritikovao Hrvate zbog njihove vojne angažovanosti protiv Muslimana. Istovremeno je uputio kritiku vladi hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana.
04.07.1993.
Bil Klinton je uoči zasjedanja Grupe 7 izjavio da je BH jedina tačka neslaganja između SAD ii Evrope, jer su SAD zajedno sa Njemačkom za ukidanje embarga na isporuke oružja bosanskim Muslimanima, čemu s eprotive Francuska, Velika Britanija i Rusija.
05.07.1993.
List Borba objavljuje intervju Momčila Krajišnika: Ukoliko Muslimani ne prihvate naš Ženevski dogovor, mi ćemo proglasti samostalnost. (... ) Bosanski Srbi imaju pravo na izlazak na more, i to ćemo i ostvariti. Nadam se, u mirnim pregovorima i zamenom određenim teritorija sa Hrvatima. Naše more najverovatnije će biti područje oko Ćilipa, prema granici sa Crnom Gorom. Na pitanje da li Republika Srpska prihvata posmatrače na Drini, Krajišnik je odgovorio da to ni narod ni Skupština Republike Srpske neće prihvatiti posmatrače na Drini, a na područjima razgraničenja između Srba, Hrvata i Muslimana, posmatrači su dobro došli."
06.07.1993.
NATO završio planove zaštite mirovnih snaga UN u zaštićene zone i uputio ih UN na usaglašavanje. Prema ovom planu 80 ratnih aviona SAD, Francuske, Holandije i Velike Britanije, stacionirane u bazama u Italiji, bilo bi spremno da odmah pruži pomoć jedinicama na terenu.
09.07.1993.
Predsjedništvo BiH odbija srpskohrvatski prijedlog o BiH kao konfederaciji srpske, hrvatske i bošnjačke republike.
Povodom mirovnog plana za BiH, lord Owen izjavio: "Ovom podjelom Muslimani će dobiti ne samo 10 odsto teritorija koje sada kontrolišu, već više nego što očekuju."
10.07.1993.
U psimu Oragnizaciji islamskih zemalja Karadžić je preporučio Muslimanima u BH da prihvate konfederaciju, inače mogu, ukoliko nastave rat, da izgube sve i dodao da su Srbi napravili ogroman ustupak kada su pristali da se odvoje od Jugoslavije pod uslovom da Bosna postane konfederacija.
12.07.1993.
Sa položaja srpskih pobunjeničkih snaga ispaljena granata u gomilu ljudi koji su u naselju Dobrnja čekali u redu za vodu pri čemu je poginulo 13 a ranjeno 15 ljudi.
17.07.1993.
ARBH preuzela potpunu kontrolu nad Fojnicom.
20.07.1993.
Ejub Ganić izjavio da su Muslimani „pogriješili što su se ujedinili sa Hrvatima protiv Srba, jer su Muslimani u BH porijeklom Srbi s obzirom na daleke pretke“ i jer je mnogo jače društveno saživljavanje sa Srbima nego sa Hrvatima“ (reče kreten ganić i osta živ)
22.07.1993.
Na Sarajevo palo 3.777 granata, datum koji drži neslavni rekord po broju granata ispaljenih na grad
23.07.1993.
Lord Dejvid Oven je odbacio mogućnost vojne intervencije u BH i napade iz vazduha na srpske položaje i to obrazložio riječima da je “vrlo teško intervenisati u situaciji koja nije agresija. Tako je, možda, dijelom ovaj rat počeo, ali je to uvijek bio sukob Srba iz Bosne, Hrvata iz Bosne i Muslimana iz Bosne“
24.07.1993.
Borbe u rejonu Samarnice, Kumine kose, Klupa (Tešanj)
Grupa 78 američkih kongresmena uputila pismo Bilu Klintonu u kojem od njega traže da upotrijebi vojnu silu protiv Srba i time spasi stanovnike Sarajeva od humanitarne nesreće ogromnih razmjera.
26.07.1993.
Armija BiH porazila je HVO i ovladala Bugojnom; Hrvati ekstremisti su protjerani iz grada.
27.07.1993.
U borbama na platou Žuč sjeverozapadno od Sarajeva, poginuo Enver Šehović komandant Prve slavne mehanizovane brigade ARBiH. Enver Šehović rođen je 15 januara 1967 godine u Foči. Završio je vojnu akademiju. U redove branilaca BiH stupa 06 aprila 1992 godine. Posthumno je odlikovan ordenom heroja narodnooslobodilačkog rata.
U Ženevi plenarna sjednica o BiH. Učesnici: Alija Izetbegović, Slobodan Milošević, Franjo Tuđman, Mate Boban, Radovan Karadžić. Kopredsjednici: Lord David Owen i Thorvald Stoltenberg. Izetbegović prvi put sjeo za stol sa Karadžićem čime ga je de facto priznao kao legitimnog pregovarača. Raspravlja se o planu koji BiH definiše kao uniju tri republike sa zajedničkom vladom ograničenih ovlašćenja, ali bez etničkih obilježja, koje bi bile pod labavom federalnom kontrolom.
Karadžić je na ženevskom aerodromu izjavio da nije optimista u pogledu ishoda pregovora, zbog toga što međunarodna zajednica nije spremna na mir. “Neko ohrabruje muslimansku stranu da nastavlja borbe, a taj neko je Njemačka i neki pojedinci u SAD”
U redu za vodu na Dobrinji ubijeno 11 a ranjeno više od 15 ljudi.
28.07.1993.
Tuđman je izjavio: “Jugoslavija se raspala, a Alija Izetbegović poslije toga nudi za bivšu BH još centralističkije rješenje. On u stvari, pod firmom stvaranja građanske države ide za stvaranjem islamske države u Evropi sa čime se svijet ne slaže”
29.07.1993.
Oven-Stoltenberg predložili “novu formu zajednice” za BH: uniju sjedinjenih država BH. Prema tom planu to bi bila zajednica tri “konstitutivne republike” u kojoj žive tri “konstitutivna naroda” i grupa “ostalih”. Riječ je o pokušaju kompromisa između srpskohrvatske inicijative o konfederaciji i Platforme nepotpunog Predsjedništva BH o federalnom uređenju republike.
Više od 3.500 Hrvata iz Bugojna prešlo je u selu Mračaj na planini Raduša kod Kupresa, na teritoriju koju kontroliše vojska pobunjenih bosanskih Srba.
30.07.1993.
Vojska pobunjenih Srba pokreće veliku ofanzivu na Igman i Bjelašnicu. Probijene su linije odbrane ARBiH na Igmanu.
Srpske snage sa položaja na Vracama granatirale Sarajevo i ubile 3 a ranile 10 civila, uglavnom djecu.
U Ženevi je postignut dogovor između Tuđmana, Miloševića, Bobana i Karadžića o "Savezu Republika BiH" (konfederalna država triju naroda): Republike Bosne, Republike Srpske i Herceg-Bosne. Takav prijedlog već ranije je odbio Izetbegović.
31.07.1993.
U Ženevi nastavljeni razgovori trojice nacionalnih lidera tokom kojih treba da se postigne saglasnost o aneksima sporazuma o ustavnim principima budućeg saveza republika BH.
01.08.1993.
Vojska pobunjenih Srba zauzela najviši vrh na Bjelašnici i preuzela kontrolu nad TV relejem.
Paravojska RSK granatirala Maslenički most i aeordrom Zemunik u znak opomene zbog toga što se hrvatska vojska nije povukla sa područja RSK osvojenih janura 1993. a na što je bila obavezna po rezoluciji UN 802.
02.08.1993.
U Ženevi došlo do prekida mirovnih pregovora jer je Alija nastavak pregovora uslovio povlačenjem srpskih pobunjeničkih snaga sa Bjelašnice i Igmana.
Generalni sekretar NATO-a Manfred Verner izjavio da je Vijeće NATO-a razmatralo opciju zračnih udara kao podršku pregovorima u Ženevi.
03.08.1993.
U Briselu je završeno vanredno zasjedanje Savjeta NATO posvećeno američkim planovima zračnih udara za zaštitu snaga UNPROFOR-a uklanjanjem blokade Sarajeva i obezbjeđivanje prolaska humanitranih konvoja. NATO u načelu odobrava eventualne vojne akcije u BiH koje bi imale formu napada iz zraka radi zaštite UNPROFOR a slabljenja srpske opsade Sarajeva; konačna odluka ostaje na Savjetu bezbjednosti.
Warren Christopher: "Skidanje opsade Sarajeva je nacionalni interes SAD."
Radovan Karadžić: "Ako budu udari, Srbi će početi nuklearni rat."
Ratko Mladić povodom moguće vojne intervencije: "U slučaju intervencije, Vašington će se suočiti s bombaškim napadima u njihovim većim gradovima. Izvešće ih srpski iseljenici. Svaki strani vojnik koji dođe u Bosnu neće izaći živ."
Izjava četničkog vojvode Vojislava Šešelja: "U znak odmazde što Italija učestvuje u savezničkim akcijama, raketiraćemo civilne ciljeve u Italiji."
List Politika piše : "Francuski vojni istražni tim iz sastava mirovnih snaga UN utvrdio je da je, sve do sredine juna, snajperska vatra usmerena ka civilima na ulicama Sarajeva dolazila i sa položaja takozvanih "vladinih trupa koje su namerno gađale pripadnike svog naroda". Pošto su, kako kažu, obavili "definitivnu istragu", francuski marinci - čiji je zadatak bio da "zaustave srpske snajperiste", saopštili su da su otkrili tragove vatre s nekih zgrada koje drže "bošnjački" vojnici.
"Bilo nam je veoma teško da u to poverujemo, ali sada smo sigurni da je to tačno", rekao je jedan od viših francuskih oficira. Ovaj oficir zahtevao je da ostane anoniman, objasnivši da je "nalaz politički osetljiv". Grupa zapadnih reportera razgovarala je sa šestoricom članova ovog istražnog tima, ali je njihov komandant, general Erve Gobijar, zahtevao da se njihova imena ne objavljuju "kako ih ne bi izlagao opasnosti". Francuski oficiri smatraju da su muslimani gađali ljude po ulicama kako bi stekli više simpatija u inostranstvu i dobili vojnu pomoć Zapada u borbi protiv Srba. Članovi istražnog tima tvrde da su bar dvojica civila ubijena snajperima sa muslimanskih položaja, a da su mnoga zrna pogodila vozila plavih šlemova.
04.08.1993.
U Ženevi Alija nastavio da bojkotuje mirovne pregovore, ali su srpska i hrvatska strana postigle dogovor da se Bošnjacima omogući da formiraju državu na 30% teritorije BH, kao i da im se omogući pristup Jadranskom moru i rijeci Savi.
Prema izjavama ratnog zločinca Ratka Mladića srpske pobunjeničke snage su zauzele sve ključne položaje na Igmanu i natjerale ARBH na povlačenje, čime su potpuno zatvorili obruč oko Sarajeva.
Vojska pobunjenih Srba zauzela najviši vrh na Bjelašnici i preuzela kontrolu nad TV relejem.
Paravojska RSK granatirala Maslenički most i aeordrom Zemunik u znak opomene zbog toga što se hrvatska vojska nije povukla sa područja RSK osvojenih janura 1993. a na što je bila obavezna po rezoluciji UN 802.
02.08.1993.
U Ženevi došlo do prekida mirovnih pregovora jer je Alija nastavak pregovora uslovio povlačenjem srpskih pobunjeničkih snaga sa Bjelašnice i Igmana.
Generalni sekretar NATO-a Manfred Verner izjavio da je Vijeće NATO-a razmatralo opciju zračnih udara kao podršku pregovorima u Ženevi.
03.08.1993.
U Briselu je završeno vanredno zasjedanje Savjeta NATO posvećeno američkim planovima zračnih udara za zaštitu snaga UNPROFOR-a uklanjanjem blokade Sarajeva i obezbjeđivanje prolaska humanitranih konvoja. NATO u načelu odobrava eventualne vojne akcije u BiH koje bi imale formu napada iz zraka radi zaštite UNPROFOR a slabljenja srpske opsade Sarajeva; konačna odluka ostaje na Savjetu bezbjednosti.
Warren Christopher: "Skidanje opsade Sarajeva je nacionalni interes SAD."
Radovan Karadžić: "Ako budu udari, Srbi će početi nuklearni rat."
Ratko Mladić povodom moguće vojne intervencije: "U slučaju intervencije, Vašington će se suočiti s bombaškim napadima u njihovim većim gradovima. Izvešće ih srpski iseljenici. Svaki strani vojnik koji dođe u Bosnu neće izaći živ."
Izjava četničkog vojvode Vojislava Šešelja: "U znak odmazde što Italija učestvuje u savezničkim akcijama, raketiraćemo civilne ciljeve u Italiji."
List Politika piše : "Francuski vojni istražni tim iz sastava mirovnih snaga UN utvrdio je da je, sve do sredine juna, snajperska vatra usmerena ka civilima na ulicama Sarajeva dolazila i sa položaja takozvanih "vladinih trupa koje su namerno gađale pripadnike svog naroda". Pošto su, kako kažu, obavili "definitivnu istragu", francuski marinci - čiji je zadatak bio da "zaustave srpske snajperiste", saopštili su da su otkrili tragove vatre s nekih zgrada koje drže "bošnjački" vojnici.
"Bilo nam je veoma teško da u to poverujemo, ali sada smo sigurni da je to tačno", rekao je jedan od viših francuskih oficira. Ovaj oficir zahtevao je da ostane anoniman, objasnivši da je "nalaz politički osetljiv". Grupa zapadnih reportera razgovarala je sa šestoricom članova ovog istražnog tima, ali je njihov komandant, general Erve Gobijar, zahtevao da se njihova imena ne objavljuju "kako ih ne bi izlagao opasnosti". Francuski oficiri smatraju da su muslimani gađali ljude po ulicama kako bi stekli više simpatija u inostranstvu i dobili vojnu pomoć Zapada u borbi protiv Srba. Članovi istražnog tima tvrde da su bar dvojica civila ubijena snajperima sa muslimanskih položaja, a da su mnoga zrna pogodila vozila plavih šlemova.
04.08.1993.
U Ženevi Alija nastavio da bojkotuje mirovne pregovore, ali su srpska i hrvatska strana postigle dogovor da se Bošnjacima omogući da formiraju državu na 30% teritorije BH, kao i da im se omogući pristup Jadranskom moru i rijeci Savi.
Prema izjavama ratnog zločinca Ratka Mladića srpske pobunjeničke snage su zauzele sve ključne položaje na Igmanu i natjerale ARBH na povlačenje, čime su potpuno zatvorili obruč oko Sarajeva.
05.08.1993.
“Srpska strana će pustiti UNPROFOR na neke strateške tačke na Igmanu i Bjelašnici, ali one ne smiju dozvoliti ni jednoj strani da sa ovih planina napadaju Sarajevo” izjavio je Karadžić, i dalje dodao vezano za pregovore u Ženevi, da je već usaglašen sporazum o formiranju unije republike BH i da bi dogovor o mapama već bio postignut da neko sa Zapada, najvjerovatnije iz Njemačke nije nagovorio Muslimane da sabotiraju pregovore. “Američka prijetnja da će bombardovati Srbe su lažna nada Muslimanima, jer nikada niko nije stvorio državu drugome, pa je ni Muslimanima niko neće stvoriti” te da, čak i ako bi došlo do vojne intervencije, odnos snaga se ne bi izmjenio, a nastavak rata bio bi najpogubniji za Muslimane.
06.08.1993.
Savjet za nacionalnu odbranu Bila Klintona prihvatio je uslov Butrosa Galija da se nikakav zračni napad u BH ne može izvršiti bez prethodne saglasnosti komande UNPROFOR-a na terenu. Ovom odlukom je razriješen višednevni spor između generalnog sekretara UN i Vašingtona oko toga u čijim rukama je konačna odluka o vojnoj intertveniciji u BH.
07.08.1993.
Pripadnici vojske pobunjenih Srba su na prilazima prema planinama Igman i Bjelašnica povukli tešku artiljeriju, kako bi ispoštovali postignuti dogovor o prekidu borbenih dejstava na ovom području. Prethodnice “plavih šljemova” UN izašle su na Igman.
List Večernje novosti piše: Lord Oven je na konferenciji za novinare ocenio da se u desetodnevnim pregovorima postigao ustavni sporazum o savezu republika Bosne i Hercegovine i o pratećim dokumentima. Posebno je ukazao na značaj dogovora sve tri strane da se većinskom muslimanskom stanovništvu obezbedi država na prostoru ne manjem od 30 procenata ukupne teritorije BiH. Po oceni britanskog lorda, Sarajevo će biti najveći kamen spoticanja i tu sporazum još nije na vidiku. "Predsedništvo BiH još nema poziciju i bilo bi pravo čudo da se strane ubrzo saglase", rekao je Oven, dodavši da je promuslimansko predsedništvo jasno stavilo do znanja da u sadašnjoj fazi ne može prihvatiti srpski predlog.
09.08.1993.
Intenzivirani razgovori na relaciji NATO - UN o zračnim udarima i precizirana načela dvostrukog ključa (upotreba zračnih snaga uz odobrenje generalnog sekretara UN-a i uz sporazum komandanta UNPROFOR-a i komadanta južnog krila NATO-a).
Posmatrači UN izvjestili da su se srpske pobunjeničke snage povukle sa Bjelašnice i Igmana.
11.08.1993.
Poslije 17-satnih pregovora na sarajevskom aerodromu Butmir, u prisustvu UNPROFOR-a, Rasim Delić, Ratko Mladić i MIlivoj Petković potpisali sporazum o primirju.
14.08.1993.
Vojska pobunjenih bosanskih Srba je završila povlačenje sa Igmana i Bjelašnice na pozicije od 30.jula i predale ove položaje pod nadzor UNPROFOR-a
16.08.1993.
Vođe tri zaraćene strane u BH nastavile su direktne pregovore u Palati nacija u Ženevi uz posredništvo Ovena i Stoltenberga, tamo gdje su prekinuti: na iscrtavanju mapa o etničkoj podjeli na tri republike koje će činiti zajednicu republika.
17.08.1993.
List Večernje novosti piše: Srbi bi trebalo da dobiju izlaz na more (deset kilometara od Prevlake u pravcu Cavtata) i sarajevska naselja. Muslimanima bi Srbi ustupili nekoliko hiljada kvadratnih kilometara, a dobili bi i izlaz na Savu, kod Brčkog, kao i uže područje Sarajeva
Srpska strana je, kako je predsednik Republike Srpske Radovan Karadžić često izjavljivao, spremna da Muslimanima obezbedi nekoliko hiljada kvadratnih kilometara prostora za normalan i dobar život. Kako se u izvorima bliskim kopredsednicima saznaje, Muslimani bi trebalo da dobiju izlaz na Savu kod Brčkog, gde mogu da izgrade luku, ali i izlaz na more. Celo uže područje Sarajeva, takođe, pripalo bi Muslimanima, dok bi u Republici Srpskoj ostala sva ostala sarajevska naselja.
20.08.1993.
Oven-Stoltenberg su proglasili 10-dnevni prekid ženevskih mirovnih pregovora, pošto su zaraćenim stranama, po sistemu “uzmi ili ostavi” ponudili paket sporazuma, tj, Oven-Stoltenbergov mirovni plan za BiH, a koji se udaljio od prvobitnih načela (cjelovitost, nepriznavanje etničkoga čišćenja i vojnih osvajanja).
Po etničkom principu predviđena je labava tročlana Unija Republika BiH (3 autonomne etničke republike), kojom bi Srbi zadržali najveći dio okupiranoga teritorija (49,1 %); Muslimanima bi pripalo 33,3 %, a Hrvatima 17,6 % teritorija. Sarajevo bi imalo poseban status pod upravom UN, a Mostar pod upravom EU. SDS prihvata, HDZ izjavljuje da će prihvatitit ako prihvate druge dve strane, Skupština BiH ne prihvata plan, ali donosi odluku o nastavku pregovora.
List Borba piše: Ženevskim sporazumom, od 10 predratnih sarajevskih opština, samo će Pale biti iuzezete iz ovog plana i pripojene srpskoj republici. Prema tome, Sarajevo kao grad pod zaštitom i kontrolom UN, činiće sledeće opštine: Stari grad, Novo Sarajevo, Centar, Novi grad, Ilidža, Trnovo, Hadžići, Ilijaš i Vogošća.
21.-22.08.1993.
Glavni štab Armije BiH predočio je svoj plan vojne akcije Neretva '93., s ciljem deblokade doline Neretve koju duže vremena u blokadi drži HVO.
26.08.1993.
Alija je izjavio u Sarajevu da je “siguran da ponuđeni dokument mirovnog plana u Ženevi na sutrašnjem skupštinskom zasijedanju neće biti prihvaćen. Potpisivanje ponuđenog dokumenta bila bi kapitulacija, dokument je loš, ali rat je još gori.”
Savjet bezbjednosti UN usvojio Rezoluciju 859, o reafirmaciji suvereniteta, nezavisnosti, teritorijalnog integriteta i medjunarodnog subjektiviteta Republike BiH. Savjet Bezbjednosti potvrdio da rješenje sukoba u BiH, mora biti u saglasnosti s poveljom UN i principima medjunarodnog prava. Njom se, dalje se tvrdi, potvrdjuje kontinuitet važenja:
a) suvereniteta, teritorijalnog integriteta, političke nezavisnosti Republike BiH; činjenice da nikakva promjena u imenu države, niti promjena u unutrašnjoj organizaciji države, poput onih sadržanih u ustavnom aranžmanu ženevskog plana, ne mogu uticati na kontinuitet članstva BiH u UN; principa usvojenih na Medjunarodnoj konferenciji u Londonu o bivšoj Jugoslaviji, uključujući nužnost prekida neprijateljstava i neprihvatljivosti sticanja teritorije silom ili etničkim čišćenjem i pravo izbjeglica i drugih koji su pretrpjeli gubitke na kompenzaciju, u saglasnosti sa izjavom o BiH usvojenoj na Londonskoj konferenciji; priznavanja i poštivanja prava svim raseljenim osobama na siguran i dostojan povratak svojim domovima; očuvanja Sarajeva, glavnog grada BiH, kao jedinstvenog grada, multinacionalnog i multireligijskog.
Alain Little, izvještač BBC: "Ženeva je potpis kapitulacije, ali nema drugog izlaza za bosanski narod. Ta je kapitulacija kontrolirana od medjunarodne zajednice."
28.08.1993.
U Grudama je donesena odluka o uspostavi "Hrvatske Republike Herceg Bosne" (HR HB); za predsjednika je izabran Mate Boban (do ostavke 8.02. 1994.).
Na 34. zasijedanju narodne skupštine samozvane RS usvojen je najnoviji Ženevski paket.
Parlament BH jednoglasno odlučio da se nastave pregovori u Ženevi, ali da mirovni plan ne može biti prihvaćen u sadašnjem obliku.
30.08.1993.
Alija pred odlazak u Ženevu:”Odlazim da tražim pravdu za Muslimane i za sve ljude ove zemlje koji to i ne zaslužuju, a osjećam se kao žedan čovjek koga šalju u pustinju da traži vode”
Karadžić pred odlazak u Ženevu:”Onaj ko odbije sporazum kriv je za rat, a potom će događaji u BH dovesti do njeme podjele na dva dijela”
01.09.1993.
Mirovni pregovori o BH u Ženevi prekinuti pošto je bošnjačka strana odbila da potpiše sporazum.
07.09.1993.
Sabor RH izglasao je amandman u kojem se naglašava da se interesi Hrvata u BiH ne ostvaruju isključivo u "HR Herceg Bosni", nego i u ostalim dijelovima BiH; prema popisu iz 1991. od ukupnoga broja Hrvata u BiH (755.895), više od 2/3 živjelo je izvan zapadne Hercegovine.
09.09.1993.
Vojnom akcijom HV je oslobodio tzv. Medački džep, jugoistočno od Gospića (Divoselo, Čitluk, Počitelj). Srbi su raketirali Karlovac, Lučko (predgrađe Zagreba), Samobor, Jastrebarsko, Ivanić Grad, Kutinu, Popovaču, Gospić i druge hrvatske gradove, u kojima su stradale brojne civilne žrtve i počinjena velika materijalna šteta. Dio međunarodne javnosti i političara optužio je HV za provođenje taktike "spaljena zemlja" i civilne žrtve u akciji Medački džep, a VS UN-a zatražilo je (14.09.) od HV-a povlačenje na položaje uspostavljene prije spomenute akcije. Srpski izvori su javili da je poginulo 50 srpskih vojnika.
10.09.1993.
Banja Luka blokirana od strane 200 nezadovoljnih srpskih vojnika, koji su vlastima samozvane RS dostavili zahtjeve koji se uglavnom odnose na poboljšanje materijalnog stanja boraca i invalida, ali i zahtjeva obračun s ratnim profiterima.
12.-14.09.1993.
HV je oslobodio dio teritorija kod Petrinje.
15.09.1993.
U Ženevi, Alija Izetbegović i Franjo Tudjman potpisali Deklaraciju o prekidu neprijateljstva i vojnih sukoba izmedju Armije BiH i HVO. Deklaracija sadrži:
1. Osigurati hitan prekid svih neprijateljstava i vojnih sukoba izmedju Armije BiH i HVO, u skladu
sa sporazumom od 20. jula 1993. godine, odmah, najkasnije do 18. septembra 1993. godine;
2. Osigurati obostrano bezuvjetno raspuštanje svih logora i oslobađanje zatvorenika na teritorijama pod kontrolom Armije BiH i HVO, odmah, najkasnije do 21. septembra; Osigurati obostrano stvaranje uvjeta za slobodan i nesmetan prolaz svih humanitarnih konvoja i aktivnosti dobrotvornih organizacija; Osnovati Radnu grupu za nadzor i zaštitu ljudskih prava na teritorijama pod kontrolom Armije BiH i HVO, u skladu s načelima i predloženim rješenjima mirovne konferencije o BiH; Osnovati Radnu grupu za pitanje teritorijalnog razgraničenja izmedju dvije republike u predvidjenoj uniji BiH, uključujući i pitanje izlaska na more kao zajedničkog razvojnog interesa; Osnovati Radnu grupu za razradu i praćenje provedbe cjelovitih mjera za obnovu i jačanje povjerenja i suživota izmeSu hrvatskog i muslimanskog naroda, uključujući medijske i druge aktivnosti i programe za prevladavanje nepovjerenja. Potpisnici Deklaracije u ime delegacije BiH: Alija Izetbegović, Haris Silajdžić, Ejup Ganić, Muhamed Filipović, Ivo Komšić; a u ime Republike Hrvatske: Franjo Tudjman, Hrvoje Šarinić, Željko Matić, Miomir Žužul, Hidajet Biščević.
16.09.1993.
U Ženevi je potpisan sporazum Izetbegović - Krajišnik (predstavnik pobunjenih bosanskih Srba), kojim je dogovoreno stvaranje unije BiH kao države triju naroda.
Prema sadržaju zajedničke deklaracije, apeluje se na momentalni prekid vatre, raspuštanje zarobljeničkih logora, te nesmetano kretanje humanitarnih konvoja. U roku od 2 godine svaki narod imao bi pravo na referendum o ostanku ili odcjepljenju, a u slučaju raspada unije Muslimanima (kao većinskom narodu) pripala bi sva prava unije, uključujući i članstvo u UN-u. Svjedoci (potpisnici) deklaracije bili su međunarodni predstavnici Owen i Stoltenberg.
17.09.1993.
Nakon 7 dramatičnih dana Banja Luka je odahnula. Tenkovi napuštaju ulice, borci se vraćaju ratnim zadacima.
20.09.1993.
Na britanskom nosaču zrakoplova “Invincible” međunarodni posrednici predstavili su mirovni plan za BiH.
Prema planu Srbima bi pripalo 53 %, Bošnjacima 30 %, a Hrvatima 17 % teritorija BiH;
Izetbegović je tom prilikom zatražio izlaz na more (na području Neuma) za bošnjačku jedinicu u BiH.
HDZ je već prije izjavio da će ga prihvatiti, ako ga prihvate druge dvije strane a skupština BiH odbila je taj prijedlog (29.09.)
27.09.1993.
U Velikoj Kladuši proglašena je "Autonomna pokrajina Zapadna Bosna"; početak sukoba među Muslimanima u zapadnoj Bosni (Armija BiH držala je Bihać i Cazin).
Predsjednik "AP Zapadna Bosna" bio je Fikret Abdić, član prvog Predsjedništva BiH, koji je na prvim predsjedničkim izborima u BiH (1990.) dobio najviše glasova među predsjedničkim kandidatima.
28.09.1993.
Održan Bošnjački sabor na kojem je donesena historijska odluka o VRAĆANJU historijskog imena Bošnjaci umjesto nametnutog od strane srbokomunista, nakaradnog vjerskog termina Muslimani.
“Svjesni povjesnog značenja momenta u kojem se sastajemo kao I iskušenja koja nas čekaju, odlučni smo d anašem narodu vratimo njegovo povijesno I narodno ime Bošnjaci, da se na taj način čvrsto vežemo za našu zemlju Bosnu I njenu džavnopravnu tradiciju, za naš bosanski jezik I sveukupnom duhovnom tradicijom naše povijesti” kaže se u tekstu Odluke, koja se u cjelosti može pogledati na linku
29.09.1993.
Skupština BiH odbija plan s Invinciblea.
EZ predstavlja svoj Akcioni plan, odnosno varijaciju plana o BiH kao uniju tri republike i plana s Invinciblea.
Mirovni pregovori o BH u Ženevi prekinuti pošto je bošnjačka strana odbila da potpiše sporazum.
07.09.1993.
Sabor RH izglasao je amandman u kojem se naglašava da se interesi Hrvata u BiH ne ostvaruju isključivo u "HR Herceg Bosni", nego i u ostalim dijelovima BiH; prema popisu iz 1991. od ukupnoga broja Hrvata u BiH (755.895), više od 2/3 živjelo je izvan zapadne Hercegovine.
09.09.1993.
Vojnom akcijom HV je oslobodio tzv. Medački džep, jugoistočno od Gospića (Divoselo, Čitluk, Počitelj). Srbi su raketirali Karlovac, Lučko (predgrađe Zagreba), Samobor, Jastrebarsko, Ivanić Grad, Kutinu, Popovaču, Gospić i druge hrvatske gradove, u kojima su stradale brojne civilne žrtve i počinjena velika materijalna šteta. Dio međunarodne javnosti i političara optužio je HV za provođenje taktike "spaljena zemlja" i civilne žrtve u akciji Medački džep, a VS UN-a zatražilo je (14.09.) od HV-a povlačenje na položaje uspostavljene prije spomenute akcije. Srpski izvori su javili da je poginulo 50 srpskih vojnika.
10.09.1993.
Banja Luka blokirana od strane 200 nezadovoljnih srpskih vojnika, koji su vlastima samozvane RS dostavili zahtjeve koji se uglavnom odnose na poboljšanje materijalnog stanja boraca i invalida, ali i zahtjeva obračun s ratnim profiterima.
12.-14.09.1993.
HV je oslobodio dio teritorija kod Petrinje.
15.09.1993.
U Ženevi, Alija Izetbegović i Franjo Tudjman potpisali Deklaraciju o prekidu neprijateljstva i vojnih sukoba izmedju Armije BiH i HVO. Deklaracija sadrži:
1. Osigurati hitan prekid svih neprijateljstava i vojnih sukoba izmedju Armije BiH i HVO, u skladu
sa sporazumom od 20. jula 1993. godine, odmah, najkasnije do 18. septembra 1993. godine;
2. Osigurati obostrano bezuvjetno raspuštanje svih logora i oslobađanje zatvorenika na teritorijama pod kontrolom Armije BiH i HVO, odmah, najkasnije do 21. septembra; Osigurati obostrano stvaranje uvjeta za slobodan i nesmetan prolaz svih humanitarnih konvoja i aktivnosti dobrotvornih organizacija; Osnovati Radnu grupu za nadzor i zaštitu ljudskih prava na teritorijama pod kontrolom Armije BiH i HVO, u skladu s načelima i predloženim rješenjima mirovne konferencije o BiH; Osnovati Radnu grupu za pitanje teritorijalnog razgraničenja izmedju dvije republike u predvidjenoj uniji BiH, uključujući i pitanje izlaska na more kao zajedničkog razvojnog interesa; Osnovati Radnu grupu za razradu i praćenje provedbe cjelovitih mjera za obnovu i jačanje povjerenja i suživota izmeSu hrvatskog i muslimanskog naroda, uključujući medijske i druge aktivnosti i programe za prevladavanje nepovjerenja. Potpisnici Deklaracije u ime delegacije BiH: Alija Izetbegović, Haris Silajdžić, Ejup Ganić, Muhamed Filipović, Ivo Komšić; a u ime Republike Hrvatske: Franjo Tudjman, Hrvoje Šarinić, Željko Matić, Miomir Žužul, Hidajet Biščević.
16.09.1993.
U Ženevi je potpisan sporazum Izetbegović - Krajišnik (predstavnik pobunjenih bosanskih Srba), kojim je dogovoreno stvaranje unije BiH kao države triju naroda.
Prema sadržaju zajedničke deklaracije, apeluje se na momentalni prekid vatre, raspuštanje zarobljeničkih logora, te nesmetano kretanje humanitarnih konvoja. U roku od 2 godine svaki narod imao bi pravo na referendum o ostanku ili odcjepljenju, a u slučaju raspada unije Muslimanima (kao većinskom narodu) pripala bi sva prava unije, uključujući i članstvo u UN-u. Svjedoci (potpisnici) deklaracije bili su međunarodni predstavnici Owen i Stoltenberg.
17.09.1993.
Nakon 7 dramatičnih dana Banja Luka je odahnula. Tenkovi napuštaju ulice, borci se vraćaju ratnim zadacima.
20.09.1993.
Na britanskom nosaču zrakoplova “Invincible” međunarodni posrednici predstavili su mirovni plan za BiH.
Prema planu Srbima bi pripalo 53 %, Bošnjacima 30 %, a Hrvatima 17 % teritorija BiH;
Izetbegović je tom prilikom zatražio izlaz na more (na području Neuma) za bošnjačku jedinicu u BiH.
HDZ je već prije izjavio da će ga prihvatiti, ako ga prihvate druge dvije strane a skupština BiH odbila je taj prijedlog (29.09.)
27.09.1993.
U Velikoj Kladuši proglašena je "Autonomna pokrajina Zapadna Bosna"; početak sukoba među Muslimanima u zapadnoj Bosni (Armija BiH držala je Bihać i Cazin).
Predsjednik "AP Zapadna Bosna" bio je Fikret Abdić, član prvog Predsjedništva BiH, koji je na prvim predsjedničkim izborima u BiH (1990.) dobio najviše glasova među predsjedničkim kandidatima.
28.09.1993.
Održan Bošnjački sabor na kojem je donesena historijska odluka o VRAĆANJU historijskog imena Bošnjaci umjesto nametnutog od strane srbokomunista, nakaradnog vjerskog termina Muslimani.
“Svjesni povjesnog značenja momenta u kojem se sastajemo kao I iskušenja koja nas čekaju, odlučni smo d anašem narodu vratimo njegovo povijesno I narodno ime Bošnjaci, da se na taj način čvrsto vežemo za našu zemlju Bosnu I njenu džavnopravnu tradiciju, za naš bosanski jezik I sveukupnom duhovnom tradicijom naše povijesti” kaže se u tekstu Odluke, koja se u cjelosti može pogledati na linku
29.09.1993.
Skupština BiH odbija plan s Invinciblea.
EZ predstavlja svoj Akcioni plan, odnosno varijaciju plana o BiH kao uniju tri republike i plana s Invinciblea.
01.10.1993.
Paravojne formacije Fikreta Abdića blokirale šire područje na sjeveru okruga, uključujući i Cazin.
05.10.1993.
VS UN-a (Rezolucija 871) produžilo je mandat snagama UNPROFOR-a u ex SFRJ do 31.03.1994.g. i izričito potvrdilo da su UNPA zone integralni dio Republike Hrvatske.
15.10.1993.
Peti korpus Armije RBiH izvršio deblokadu Cazina. Uspostavljena nova linija fronta između jedinica Armije RBiH i paravojske Fikreta Abdića na potezu Muratovo Brdo/Merdanići/Hadžići.
22.10.1993.
Na poziv Miloševića u Beogradu su Karadžić i Fikret Abdić potpisali deklaraciju o trajnom miru.
24.10.1993.
U obračunu vojne i policijske vlasti s kriminalnim elementima 10.brdske briagde ARBH ubijen Mušan Topalović Caco.
25.10.1993.
U rejonu Crne rijeke (općina Olovo) poginuo Nesib Malkić komandant 210. brdske brigade ARBiH. Nesib Malkić rođen je u Dubravama Gornjim (opština Živinice) 05. jula 1961 godine. Završio je višu vojnu školu odsjek RV PVO (Ratno vazduhoplovstvo i protivvazdušna odbrana), a nakon toga i specijalističku obuku u Zadru. TO Živinice priključio se maja 1992 godine. Obavljao je dužnost komandira čete, nečelnika Općinskog štaba TO Živinice i komandanta 210. viteške brigade ARBiH.
01.11.1993.
Predsjedništvo RBiH donijelo naredbu o razrješenju s dužnosti Sefera Halilovića, načelnika Glavnog štaba Armije RBiH.
3.-4..11.1993.
Armija BiH porazila je HVO i ovladala Varešom iz kojeg je prema podacima UN izbjeglo oko 15.000 hrvatskih civila.
04..11.1993.
UNPROFOR preuzeo kontrolu na vodovodima Bačevo i Butile.
05.11.1993.
Dužnost komandanta Petog korpusa Armije RBiH preuzima Atif Dudaković, dotadašnji komandant 502 slavne brdske brigade Armije RBiH. Dotadašnji komandant korpusa Ramiz Dreković preuzima komandu nad Četvrtim korpusom Armije RBiH.
09.11.1993.
Srušen Stari most u Mostaru. Most je srušilo Hrvatsko vijeće obrane.
Arif Pašalić koji je obavljao dužnost komandanta Četvrtog korpusa ARBiH, nakon rata, svega desetak dana prije tragične pogibije u automobliskoj nesreći na magistralnom putu M-17, izjavio je: »Rušenjem Starog mosta Hrvati su se popišali na svoju tisućljetnu tradiciju i kulturu."
Sa položaja u Nedžarićima srpske snage granatirale Alipašino Polje, Sarajevo. Ubijena su četiri a ranjeno 20 civila. Tom prilikom ubijena je učiteljica koja je održavala nastavu na mjestu pada granate kao i troje djece. Od dvadeset ranjenih 17 je djece.
12.11.1993.
Za novo zapovjednika stožera HVO imenovan je general-pukovnik Ante Roso umjesto general-bojnika Slobodana Praljka.
15.11.1993.
Počela snažna ofanziva vojske pobunjenih Srba na Olovo. Glavni pravac napada vodi preko Kruševa, sela udaljenog od Olova 10 km. Za vrijeme ofanzive koja je trajala oko 70 dana neprijateljska vojska je imala velike gubitke u ljudstvu i materijalno-tehničkim sredstvima. Cilj ofanzive bio je spajanje sa snagama na Ozrenu. ARBiH odbila je sve napade i slomila udarnu moć srpske pobunjeničke vojske na Kruševu. Borbe su vođene u zoni odgovornosti Slavne olovske brigade ARBiH.
18.11.1993.
Na privremenom "Saboru bosanskoposavskih Hrvata" u Slavonskom Brodu donijeta je odluka o uspostavljanju "Pokrajine Bosanska Posavina": gradovi Bosanski Brod, Bosanski Šamac, Derventa, Modriča, Odžak, Orašje te dijelovi brčanske, dobojske i gradačke općine; odluka nije imala veće značenje za politička i vojna događanja na tom prostoru.
21.11.1993.
Karadžić je izrazio strahovanje da će morati da se “oslobodi” Tuzla ako Muslimani ne dopuste da iz tog grada izađu Srbi, koji su tamo, “nasilno zadržani”. “Nema nikakvog razloga da Muslimani nasilno drže u Sarajevu 40.000 i u Tuzli 20.000 Srba kao i isti broj Jugoslovena srpskog porijekla”.
23.11.1993.
Ante Roso, komadant HVO, pozvao je svoje trupe da budu spremne za odlučujuću bitku protiv muslimanskog neprijatelja radi njegovog vojnog uništenja. Poziv je uputio u poruci objavljenoj u zagrebačkom dnevniku “Večernji list”.
List Borba objavljuje intervju Ratka Mladića:"To što me pitate za oko tri ili četiri posto teritorije koju navodno Republika Srpska treba da ustupi Muslimanima, zapravo vlastima Alije Izetbetovića, rekao bih vam jednu staru istinu. Otkad je planete Zemlje, granice među državama i narodima omeđivale su se krvlju i palim glavama. U srpskom narodu niko nema pravo da zaboravi gde su pale glave njegovih sinova.Neće taj Zapad naš Kupres radi njegovih sela, i da bi ovladao prostorom Bugojna i Prozora, nego da obezbedi svoje komunikacije i stvori strateško uporište. Sa tog platoa onda mogu da kontrolišu širi prostor, da stvore osnovu za prsten oko energetskih rezervi na Istoku. Oni su izuzetno zainteresovani i za naše fabrike u Republici Srpskoj, u kojima proizvodimo neke stvari koje imaju samo SAD i Velika Britanija". Što se tiče izlaza na more mogu vam reći da Tuđman treba razmisliti o tome da ima dvije hiljade kilometara obale. Mi moramo imati izlaz. Ako to ja budem rješavao zna se kako će biti. Hrvatskoj više nije u cilju nemilosrdni rat niti priče o velikoj Hrvatskoj do Drine, kad ne može ni u Vareš. Oni žele što veće parče Bosne i Hercegovine za sebe jer na betonskim plažama uz more ne raste ništa, a nema ni golih Švabica.
26.11.1993.
Komadant GŠ ARBH Rasim delić proizveden u čin armijskog generala.
28.11.1993.
Na mostu “Drvenija” u Sarajevu ubijeno 5, a ranjeno četvero ljudi.
29.11.1993.
U Ženevi obnovljeni pregovori o BH. Na skupu učestvuju 12 ministara inostranih poslova EU, predstavnici tri zaraćene strane, predsjednici Srbije, Hrvatske i Crne Gore, te mirovni posrednici.
30.11.1993.
Srpske snage s Mrkovića granatirale Hirurgiju Kliničkog centra univerziteta u Sarajevu. Poginule su dvije medicinske sestre i ranjena tri medicinska radnika
Paravojne formacije Fikreta Abdića blokirale šire područje na sjeveru okruga, uključujući i Cazin.
05.10.1993.
VS UN-a (Rezolucija 871) produžilo je mandat snagama UNPROFOR-a u ex SFRJ do 31.03.1994.g. i izričito potvrdilo da su UNPA zone integralni dio Republike Hrvatske.
15.10.1993.
Peti korpus Armije RBiH izvršio deblokadu Cazina. Uspostavljena nova linija fronta između jedinica Armije RBiH i paravojske Fikreta Abdića na potezu Muratovo Brdo/Merdanići/Hadžići.
22.10.1993.
Na poziv Miloševića u Beogradu su Karadžić i Fikret Abdić potpisali deklaraciju o trajnom miru.
24.10.1993.
U obračunu vojne i policijske vlasti s kriminalnim elementima 10.brdske briagde ARBH ubijen Mušan Topalović Caco.
25.10.1993.
U rejonu Crne rijeke (općina Olovo) poginuo Nesib Malkić komandant 210. brdske brigade ARBiH. Nesib Malkić rođen je u Dubravama Gornjim (opština Živinice) 05. jula 1961 godine. Završio je višu vojnu školu odsjek RV PVO (Ratno vazduhoplovstvo i protivvazdušna odbrana), a nakon toga i specijalističku obuku u Zadru. TO Živinice priključio se maja 1992 godine. Obavljao je dužnost komandira čete, nečelnika Općinskog štaba TO Živinice i komandanta 210. viteške brigade ARBiH.
01.11.1993.
Predsjedništvo RBiH donijelo naredbu o razrješenju s dužnosti Sefera Halilovića, načelnika Glavnog štaba Armije RBiH.
3.-4..11.1993.
Armija BiH porazila je HVO i ovladala Varešom iz kojeg je prema podacima UN izbjeglo oko 15.000 hrvatskih civila.
04..11.1993.
UNPROFOR preuzeo kontrolu na vodovodima Bačevo i Butile.
05.11.1993.
Dužnost komandanta Petog korpusa Armije RBiH preuzima Atif Dudaković, dotadašnji komandant 502 slavne brdske brigade Armije RBiH. Dotadašnji komandant korpusa Ramiz Dreković preuzima komandu nad Četvrtim korpusom Armije RBiH.
09.11.1993.
Srušen Stari most u Mostaru. Most je srušilo Hrvatsko vijeće obrane.
Arif Pašalić koji je obavljao dužnost komandanta Četvrtog korpusa ARBiH, nakon rata, svega desetak dana prije tragične pogibije u automobliskoj nesreći na magistralnom putu M-17, izjavio je: »Rušenjem Starog mosta Hrvati su se popišali na svoju tisućljetnu tradiciju i kulturu."
Sa položaja u Nedžarićima srpske snage granatirale Alipašino Polje, Sarajevo. Ubijena su četiri a ranjeno 20 civila. Tom prilikom ubijena je učiteljica koja je održavala nastavu na mjestu pada granate kao i troje djece. Od dvadeset ranjenih 17 je djece.
12.11.1993.
Za novo zapovjednika stožera HVO imenovan je general-pukovnik Ante Roso umjesto general-bojnika Slobodana Praljka.
15.11.1993.
Počela snažna ofanziva vojske pobunjenih Srba na Olovo. Glavni pravac napada vodi preko Kruševa, sela udaljenog od Olova 10 km. Za vrijeme ofanzive koja je trajala oko 70 dana neprijateljska vojska je imala velike gubitke u ljudstvu i materijalno-tehničkim sredstvima. Cilj ofanzive bio je spajanje sa snagama na Ozrenu. ARBiH odbila je sve napade i slomila udarnu moć srpske pobunjeničke vojske na Kruševu. Borbe su vođene u zoni odgovornosti Slavne olovske brigade ARBiH.
18.11.1993.
Na privremenom "Saboru bosanskoposavskih Hrvata" u Slavonskom Brodu donijeta je odluka o uspostavljanju "Pokrajine Bosanska Posavina": gradovi Bosanski Brod, Bosanski Šamac, Derventa, Modriča, Odžak, Orašje te dijelovi brčanske, dobojske i gradačke općine; odluka nije imala veće značenje za politička i vojna događanja na tom prostoru.
21.11.1993.
Karadžić je izrazio strahovanje da će morati da se “oslobodi” Tuzla ako Muslimani ne dopuste da iz tog grada izađu Srbi, koji su tamo, “nasilno zadržani”. “Nema nikakvog razloga da Muslimani nasilno drže u Sarajevu 40.000 i u Tuzli 20.000 Srba kao i isti broj Jugoslovena srpskog porijekla”.
23.11.1993.
Ante Roso, komadant HVO, pozvao je svoje trupe da budu spremne za odlučujuću bitku protiv muslimanskog neprijatelja radi njegovog vojnog uništenja. Poziv je uputio u poruci objavljenoj u zagrebačkom dnevniku “Večernji list”.
List Borba objavljuje intervju Ratka Mladića:"To što me pitate za oko tri ili četiri posto teritorije koju navodno Republika Srpska treba da ustupi Muslimanima, zapravo vlastima Alije Izetbetovića, rekao bih vam jednu staru istinu. Otkad je planete Zemlje, granice među državama i narodima omeđivale su se krvlju i palim glavama. U srpskom narodu niko nema pravo da zaboravi gde su pale glave njegovih sinova.Neće taj Zapad naš Kupres radi njegovih sela, i da bi ovladao prostorom Bugojna i Prozora, nego da obezbedi svoje komunikacije i stvori strateško uporište. Sa tog platoa onda mogu da kontrolišu širi prostor, da stvore osnovu za prsten oko energetskih rezervi na Istoku. Oni su izuzetno zainteresovani i za naše fabrike u Republici Srpskoj, u kojima proizvodimo neke stvari koje imaju samo SAD i Velika Britanija". Što se tiče izlaza na more mogu vam reći da Tuđman treba razmisliti o tome da ima dvije hiljade kilometara obale. Mi moramo imati izlaz. Ako to ja budem rješavao zna se kako će biti. Hrvatskoj više nije u cilju nemilosrdni rat niti priče o velikoj Hrvatskoj do Drine, kad ne može ni u Vareš. Oni žele što veće parče Bosne i Hercegovine za sebe jer na betonskim plažama uz more ne raste ništa, a nema ni golih Švabica.
26.11.1993.
Komadant GŠ ARBH Rasim delić proizveden u čin armijskog generala.
28.11.1993.
Na mostu “Drvenija” u Sarajevu ubijeno 5, a ranjeno četvero ljudi.
29.11.1993.
U Ženevi obnovljeni pregovori o BH. Na skupu učestvuju 12 ministara inostranih poslova EU, predstavnici tri zaraćene strane, predsjednici Srbije, Hrvatske i Crne Gore, te mirovni posrednici.
30.11.1993.
Srpske snage s Mrkovića granatirale Hirurgiju Kliničkog centra univerziteta u Sarajevu. Poginule su dvije medicinske sestre i ranjena tri medicinska radnika
10-22..12.1993.
Humanitarnim konvojem Bijeli put za improviziranu bolnicu u Novoj Bili, Hrvatska je dostavila pomoć Hrvatima iz Lašvanske doline, koji su bili u okruženju Armije BiH.
Na povratku, ARBH jedinice kod Gornjega Vakufa napale su i opljačkale konvoj te ubile vozača kamiona Antu Vlaića; pljačku humanitarnih konvoja prakticirale su sve zaraćene strane u BiH.
12.12.1993.
Francuski ministar inostranih poslova Alen Žipe otvoreno je zaprijetio Srbiji još rigoroznije sankcije ako budu ometali humanitarne konvoje u BH i ako Srbi ne budu spremni za dodatne ustupke prema bosanskim Muslimanima.
14.12.1993.
Na mostu “Drvenija” u Sarajevu ubijeno 8, a ranjeno 32 ljudi.
20.12.1993.
Alija je u Sarajevu pred odlazak u Ženevu izjavio da će državna delegacija BH na razgovorima prihvatiti ponuđeni koncept Unije, s tim da je donja granica teritorije pod vlašću legalnih organa BH 33,3 procenta teritorije BH.
21.12.1993.
Predsjednici Tuđman i Milošević predložili su u Ženevi novo razgraničenje BiH prema kojem se daje Muslimanima 33,3 %, Hrvatima 17,5 %, a Srbima 49,2 %. Sarajevo bi bilo podijeljeno između Srba I Bošnjaka u odnsou 40% : 60%. Bošnjačka delegacija odbila je taj prijedlog.
23.12.1993.
U Briselu bez rezultata završeni pregovori tri zaraćene strane u BH, započeti dan ranije u Ženevi. Umjesto usvajanja ugovora o miru dogovoreno je samo primirje do 15.januara kad bi trebali ponovo da se nađu za pregovaračkim stolom.
“Postoji srpsko-hrvatska saglasnost da se Muslimanima obezbjedi teritorija koja bi predstavljala njihovu državu, dok se Srbi i Hrvati u ovom trenutku ne bi razgraničavali, jer ima dosta stvari i poslova koji su neriješeni i koji se mogu riješiti bez borbe. Dakle, osnovni problem je da se Muslimani izvedu iz krize, dok će Srbi i Hrvati međusobne sporove riješti političkim putem” izjavio je Karadžić.
24.12.1993.
Alija po povratku iz Ženeve izjavljuje da je Evropa pokazala nemoć da rješava probleme u BH. “Možemo se pouzdati samo u našu vojsku”
30.12.1993.
Komadant UNPROFOR-a u BH, general Frensis Brikmon, kritikovao je UN i EU zbog nezainteresovanosti za rješavanje bosanskog problema, te ocijenio da bi ove organizacije trebalo da donose manje rezolucija a da se više orijentišu na slanje mirovnih snaga, jer po njegovom mišljenju potrebno je najmanje još 7.500 vojnika za sprovođenje rezolucije UN o muslimanskim enklavama u Istočnoj Bosni.
Humanitarnim konvojem Bijeli put za improviziranu bolnicu u Novoj Bili, Hrvatska je dostavila pomoć Hrvatima iz Lašvanske doline, koji su bili u okruženju Armije BiH.
Na povratku, ARBH jedinice kod Gornjega Vakufa napale su i opljačkale konvoj te ubile vozača kamiona Antu Vlaića; pljačku humanitarnih konvoja prakticirale su sve zaraćene strane u BiH.
12.12.1993.
Francuski ministar inostranih poslova Alen Žipe otvoreno je zaprijetio Srbiji još rigoroznije sankcije ako budu ometali humanitarne konvoje u BH i ako Srbi ne budu spremni za dodatne ustupke prema bosanskim Muslimanima.
14.12.1993.
Na mostu “Drvenija” u Sarajevu ubijeno 8, a ranjeno 32 ljudi.
20.12.1993.
Alija je u Sarajevu pred odlazak u Ženevu izjavio da će državna delegacija BH na razgovorima prihvatiti ponuđeni koncept Unije, s tim da je donja granica teritorije pod vlašću legalnih organa BH 33,3 procenta teritorije BH.
21.12.1993.
Predsjednici Tuđman i Milošević predložili su u Ženevi novo razgraničenje BiH prema kojem se daje Muslimanima 33,3 %, Hrvatima 17,5 %, a Srbima 49,2 %. Sarajevo bi bilo podijeljeno između Srba I Bošnjaka u odnsou 40% : 60%. Bošnjačka delegacija odbila je taj prijedlog.
23.12.1993.
U Briselu bez rezultata završeni pregovori tri zaraćene strane u BH, započeti dan ranije u Ženevi. Umjesto usvajanja ugovora o miru dogovoreno je samo primirje do 15.januara kad bi trebali ponovo da se nađu za pregovaračkim stolom.
“Postoji srpsko-hrvatska saglasnost da se Muslimanima obezbjedi teritorija koja bi predstavljala njihovu državu, dok se Srbi i Hrvati u ovom trenutku ne bi razgraničavali, jer ima dosta stvari i poslova koji su neriješeni i koji se mogu riješiti bez borbe. Dakle, osnovni problem je da se Muslimani izvedu iz krize, dok će Srbi i Hrvati međusobne sporove riješti političkim putem” izjavio je Karadžić.
24.12.1993.
Alija po povratku iz Ženeve izjavljuje da je Evropa pokazala nemoć da rješava probleme u BH. “Možemo se pouzdati samo u našu vojsku”
30.12.1993.
Komadant UNPROFOR-a u BH, general Frensis Brikmon, kritikovao je UN i EU zbog nezainteresovanosti za rješavanje bosanskog problema, te ocijenio da bi ove organizacije trebalo da donose manje rezolucija a da se više orijentišu na slanje mirovnih snaga, jer po njegovom mišljenju potrebno je najmanje još 7.500 vojnika za sprovođenje rezolucije UN o muslimanskim enklavama u Istočnoj Bosni.
Nema komentara:
Objavi komentar